Lažljiva, nasilna, maliciozna i iracionalna velikosrpska ideologija i dalje duboko impregnira srbijansko društvo

Nakon agresije Ruske Federacije na Ukrajinu dosta se pisalo o mogućem prelijevanju sukoba na trusno područje bivše Jugoslavije. Nema nikakve dileme da je ruski utjecaj na ovome području prisutan, posebno u Srbiji i Republici Srpskoj (gdje srpski političari izjavljuju da "u BiH treba biti više utjecaja Rusije"), nešto manje u Crnoj Gori i Makedoniji. U tom kontekstu moguće su određene provokacije, no Kremlj nema političke, ekonomske i obavještajne poluge da bi mogao snažnije destabilizirati ovo područje.

Eksplozija na Balkanu?

Ruska državna agencija RIA Novosti nedavno je, predviđajući što bi se moglo dogoditi u 2023. godini, dala prognozu da bi na Kosovu i Balkanu moglo doći do eksplozije. Sličnu je prognozu pred koji mjesec dao i Francis Fukuyama koji je izjavio da Balkan i dalje ima dovoljno goriva za veliki požar. Postavlja se pitanje je li Rusiji u interesu izbijanje još jednoga konflikta i krize da bi se smanjio fokus s rata u Ukrajini? Vjerojatno jest, no ponavljamo: za takvo što Rusija sama po sebi nema dovoljne kapacitete. To, dakako, ne znači da na Balkanu ne postoji njihov trojanski konj. A on se zove Srbija.

Srbija je, na žalost susjednih država, ali i na žalost ljudi koji žive u Srbiji, i dalje remetilački i destabilizacijski faktor. Pred koji mjesec tako je Vučićev potrčko Vladimir Đukanović – zaboravljajući poučak iz kolovoza 1995. - pozivao na "denacifikaciju Balkana". Bivši ministar, a sada šef BIA-e Aleksandar Vulin govori o "srpskome svetu" kao o jednome državnom prostoru. Najvažniji srpski geopolitičar Milomir Stepić prekrajao bi granice "postjugoslovenskog prostora" tako što bi uz pomoć Rusije komadao susjedne države, pa bi tako Srbija dobila i povrat tzv. Republike Srpske Krajine i Kosova s čijom se državnošću Srbi ne mire.

Mitomanija

Baš svakoga dana na režimskim televizijama dežurni velikosrpski mitomani (a konkurencija je velika!) natječu se u huškanju i mržnji protiv Srbiji susjednih država. Karadžićevski sve se štokavce proglašava Srbima, primjer čega je i Dačićevo spominjanje Milanovića koje je trebalo poručiti kako smo svi, eto, isti narod. Srbijanske ključne kulturne institucije crtaju granice srpskoga jezika duboko zahvaćajući druge države.

Svojata se dubrovačka književnost, nastoji se dekapitirati ostatke Hrvata Bunjevaca i Šokaca u Vojvodini, organiziraju se međunarodne kampanje blaćenja Hrvatske (jasenovačka mitomanija i sotonizacija Oluje), Stepinca se proglašava ustaškim vikatom, a istodobno Srpska pravoslavna crkva štovatelje Hitlera proglašava svojim "svetiteljima", Hrvate se proglašava "veštačkim narodom", a Hrvatsku ekonomski propalom državom iako mladi Srbi baš u tu državu dolaze raditi, posebno u vrijeme sezone.

Izvješća SOA govore i o jačanju četništva među Srbima u Hrvatskoj. U prilog tome se može navesti velikosrpski dernek u Mirkovcima na istoku Hrvatske gdje se pjevalo o srpskom Dubrovniku i Kninu, ali i činjenica da je čopor srpskih mladića, usred Hrvatske, pretukao mladog Hrvata zbog Škorine pjesme Mata. Šoškočaninov mauzolej na istoku Hrvatske i dalje govori o srpskoj zemlji iako su baš na toj zemlji pobijeni hrvatski policajci. Da ne govorimo o tome da se i dalje ne daju podatci o nestalim osobama, a da o ratnoj odšteti beogradska čaršija ne želi ni razgovarati.

Laž kao glavna poluga

Velikosrpski duh prenosi se transgeneracijski, a laž je i dalje najvažnija poluga velikosrpske ideologije. Velikosrbi lažu "stvaralački, maštovito i inventivno". Lažljiva, nasilna, maliciozna i iracionalna velikosrpska ideologija i dalje duboko impregnira srbijansko društvo. Stanje duha u današnjoj Srbiji nije nimalo odmaklo od najcrnjih razdoblja kraja osamdesetih i devedesetih godina. Velikim dijelom to je posljedica Vučićeva načina vladavine. Način na koji on upravlja Srbijom moguć je samo ako se kontinuirano podgrijava atmosfera izvanrednog stanja i tobožnje ugroženosti (kult ugroženog Srbija je pogonsko gorivo velikosrpske ideologije) protiv koje se on, veliki junak, hrabro bori.

I s takvom Srbijom se zbog niza razloga (Hrvati u Vojvodini, ekonomija, sigurnost itd.) moraju održavati određeni odnosi, no oni ne mogu biti ništa više od kurtoaznih. Dok god velikosrpski duh i dalje predstavlja dominantnu snagu u Republici Srbiji bilo kakvi "dobrosusjedski odnosi" s tom državom spadaju u područje znanstvene fantastike, a njihovo forsiranje može ići isključivo na štetu hrvatskih nacionalnih interesa.