L. Popov: Država ni pod kojim uvjetima ne bi trebala spašavati Agrokor

Drugim riječima, treba li država ostati sa strane i pasivno promatrati pad kompanije koji će uzrokovati to da 60.000 radnika ostane bez radnog mjesta, da tisuće obrta i poljoprivrednih pogona koji opskrbljuju Agrokor stave ključ u bravu, da se BDP sroza za nekoliko postotnih poena i da Zagrebačka burza doživi krah? Ne bi li država prije trebala učiniti sve što može kako bi takav scenarij spriječila?

Pod protekcijom države

Prije nego što odgovorimo na ovo pitanje, treba reći da Agrokor nije tipična privatna kompanija na slobodnom tržištu koja se lojalno natječe s konkurencijom. Pogledamo li u povijest poslovanja ovog koncerna i njegovog odnosa s državom, vidjet ćemo da su za Agrokor, de iure ili de facto, uvijek vrijedila neka druga pravila.

Tako je npr. u posljednjih šest godina Agrokor primio oko 850 milijuna poljoprivrednih poticaja, novac koji je izvorno namijenjen i predstavljen kao pomoć malim poljoprivrednicima i obiteljskim gospodarstvima. Agrokoru se uredno tolerira porezni dug. Hrvatska banka za obnovu i razvoj (HBOR) početkom ove godina odobrila mu je vrlo povoljan kredit u iznosu od 380 milijuna kuna, sredstva također namjenjena prvenstveno za potporu malom i srednjem poduzetništvu.

Osim toga, informacije s terena govore da se zakon po kojem se dospjelo dugovanje prema dobavljačima mora podmiriti u roku od 60 dana ne vrijedi za Agrokor, koji je ovaj rok vrlo često znao i udeseterostručiti, naravno bez ikakvih sankcija.

Važno je ono što se ne vidi

Ovaj povlašteni položaj Agrokora opravdavao se sloganom “too big to fail” (“prevelik da bi smio propasti”), koji u ekonomskom žargonu označava kompanije koje su postale toliko velike da bi njihov pad povukao sa sobom velik dio nacionalne ekonomije. Sada kada je pad Agrokora praktički neizbježan, neki idu toliko daleko da predlažu državni “bail out” (“spašavanje”) posrnulog koncerna, koji bi se sastojao u tome da država novcem poreznih obveznika održava Agrokor na životu. Što je loše, pitaju se zagovornici “bail out”-a, u tome da država pomogne da se sačuva 60.000 radnih mjesta? 

Problem u ovom pristupu je taj što se pažnja stavlja samo na kratkoročne posljedice koje se neposredno vide, a zaboravlja se na dugoročne posljedice koje se vide tek posredno.

Naime, ako bi država odlučila javnim novcem poduprijeti Agrokor kako bi sačuvala radna mjesta, ona taj novac mora uzeti od poreznih obveznika koji stvaraju novu vrijednost: od malih poduzetnika, obrtnika, poljoprivrednika, radnika. Poduzetnik kojemu država poveća porez kako bi spasila Agrokor imat će točno toliko manje novca koji bi mu omogućio da otvori nova radna mjesta. Radnik kojemu država poveća porez na dohodak da bi ga proslijedila Agrokoru, imat će točno toliko manje novca da potroši npr. u restoranu, što će vlasniku restorana onemogućiti otvaranje novih radnih mjesta. Itd.

Država ne može "spasiti” radna mjesta

Prema tome, država ni u kojem scenariju ne može niti spasiti niti stvoriti radna mjesta. Svaka kuna poreznog novca koja bi se upotrijebila za “spašavanje" radnih mjesta mora se uzeti iz džepova onih koji bi tim istim novcem stvorili nova radna mjesta. “Spasiti” 60.000 radnih mjesta u Agrokoru zapravo znači onemogućiti stvaranje najmanje 60.000 radinih mjesta negdje drugdje. 

Zato odgovor na pitanje s početka ovog teksta glasi: ne, država ni pod kojim uvjetima ne bi trebala spašavati ili pogodovati Agrokoru, čak i ako to znači kratkoročni porast nezaposlenosti ili pad burzovnih indeksa. S Agrokorom ili bez njega, ljudi će i dalje morati kupovati hranu i kućne potrepštine. Dopustimo im da sami izaberu kod koga.