Kulturna baština: Jugoslavenstvo SDP-a u liku i djelu Olivera Frljića

Simpoziji u Dubrovniku za mene su posebno duhovno osvježenje, jer  u Hrvatskoj nemamo takvih vrsnih stručnjaka s kojima  se neopterećeno može voditi rasprava na visokoj znanstvenoj i akademskoj razini. S kolegom Christophom Hornom pokrenuo sam novi tečaj ljetne škole o relevantnosti platonizma za europsku kulturnu baštinu.

Jedan od razloga za ovakav “iskorak” je to što mi moji “prijatelji” iz akademskoga života permanentno spočitavaju koketiranje s protestantizmom. Stoga  sam odlučio zaigrati na najjaču kartu “katoličke” tradicije, dakle ono što je George Santayana svojedobno nazvao “katoličkim esteticizmom”. Jedna od značajki našeg dubrovačkog simpozija bila je i ta da su na njemu sudjelovala četiri učenika slavnog njemačkog platoničara Wernera Beierwaltesa, klasični filolog iz Marburga Arbogast Schmitt, već spomenuti Christoph Horn sa Sveučilišta Bonn, moja supruga te pisac ovih redaka.

Nakon prekrasnoga koncerta gruzijske Hrvatice Naire Asatryan u jednom smo dubrovačkom kultnom kafiću razgovarali uz dobru kapljicu o umjetnosti i kulturi u Njemačkoj i Hrvatskoj. Svojim njemačkim prijateljima sam ispričao kako se Dubrovčani maćehinski odnose prema pijanistici Asatryan, predsjednici Društva prijatelja Armenije u Dubrovniku. Kada je riječ o glasovirima dubrovačkoj gospodi, koja drma kulturom grada, još uvijek je važnija Tereza Kesovija nego Naira Asatryan. Tako je uoči nastupa ove sjajne pijanistice na ovogodišnjim Dubrovačkim ljetnim igrama  glasovir na kome je trebala nastupati gospođa Asatrian prebačen u Župu Dubrovačku zbog Terezinog koncerta, a za  pijanisticu je nabrzinu naštiman stari glasovir iz Sponze.   

Kolega Arbogast Schmitt je vrstan stručnjak za Euripida pa je razumljivo da je jedna od tema razgovora bio i ovaj klasik antičke drame. Na pitanje Schmitta o izvedbama Euripida u Hrvatskoj nisam mogao ne spomenuti proslavljenog riječkog intendanta koji će ostati upisan u anale svjetske gluposti, jer se,naime, hvalio kako je na kazališnu pozornicu postavio Euripidove Bakhe s posebnom formom dekonstrukcije da nije ostavio nijednu Euripidovu rečenicu.

Smireni i odmjereni Arbogast Schmitt odjednom je planuo,  postavivši pitanje zašto danas kad smo članica civiliziranoga svijeta imenujemo takve “idiote” za intendante nacionalnoga kazališta. Odgovorio sam mu da ga nisam ja imenovao niti itko od ozbiljnih ljudi iz područja kulture koje osobno poznajem, nego da je njegovo imenovanje stvar političke odluke i vladavine Socijaldemokratske partije u gradu Rijeci i u Ministarstvu kulture.

Klasični filolozi ponekad zatvore oči nad glupostima koje se manifestiraju u suvremenim događanjima, vezanim uz pojam “kulture”, ali su jako osjetljivi kada je u pitanju dekonstrukcija klasičnih djela iz antičke baštine. Na odlasku me je  kolega Schmitt počastio korčulanskim pošipom, koji su naši marksisti svojedobno  konzumirali uz brancine i jastoge na gradelama, i poželio da dođe do političkih promjena u kojima će nestati “idiot” intendant s političke scene.

Pojam “idiot” je višeznačan i čisto sumnjam da je klasičar Schmitt pod njim mislio izvorno grčko značenje riječi idiotes, dakle osobu koja se povukla iz političkoga života i ne želi više obnašati nikakve dužnosti. Za razliku od grčkog značenja, u latinskom se jeziku pod pojmom “idiot” mislilo na osobe koje nisu dovoljno obrazovane za funkciju koju obnašaju.

Tjedan dana nakon dubrovačkoga simpozija pisao sam Schmittu, koji je tada bio u Beču na kongresu o Euripidu, da su Riječani priredili zanimljiv performans “Čobanizam i renesansa”  u kojem su izrazili svoje nezadovoljstvo vulgarizacijom riječke kazališne scene. Frljić i njegovi neumorni agitpropovci su to protumačili kao “kulturnu revoluciju” u režiji oporbe.

U međuvremenu je Frljić ovih dana izišao u javnost s novom provokacijom rekavši da nije hrvatski nego jugoslavenski redatelj, jer da je kulturni prostor u kojem djeluje širi od hrvatskoga, a  Jugoslavija je pojam koji će u budućnosti dobiti pravu vrijednost u području posla kojim se Frljić bavi.

Ovih dana smo istodobno svjedoci shizofrene podvojenosti u SDP-ovoj vrhuški kada je riječ o pojmu jugoslavenstva. Premijer Milanović izigrava velikog domoljuba, razbacuju se  patriotskim frazama i floskulama da je čak dobio simpatije kod pravašice Ruže Tomašić i desničara Milana Kujundžića.

Istodobno dok Milanović udara u patriotske žice, Veljko Obersnel, njegova produžena ruka za  Rijeku i primorsko-goransku regiju, poručuje urbi et orbi da je kontroverzni Oliver Frljić SDP-ova prva crta obrane: “Ako Karamarko misli na Frljića silom, dokazuje da nudi opasne metode.” Drugim riječima, na površnoj razini, poručuje  riječki gradonačelnik, pjevat ćemo patriotske budnice, ali ćemo u sferi kulture čuvati baštinu jugoslavenstva.

 Na građanima je da prosude kakvu politiku u kulturi žele u budućnosti. Nadam se da se Karamarkova buduća ministrica kulture Anja Šovagović Despot neće previše opterećivati neobičnim fenomenima poput Olivera Frljća, nego da će to prepustiti mjerodavnim osobama iz struke da donesu pravu prosudbu stvaralačke politike hrvatskih kazališta među kojima prednjači ono koje ima naziv “Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci”.

Da ne bude semantičke zabune, možda bi konačno trebalo promijeniti naziv kazališta u kojem, poput Moire u grčkoj tragediji, vedri i oblači isfrustrirani provokator, neovisno o “Sexu” i  predizbornom pozivu “KARAMAKO, DOĐITE NA SEX”. Demokracija također podrazumijeva i mogućnost promjena postojećeg stanja stvari.