Kulturna agresija koju provodi Srbija nije novost nego stara ideja umotana u novi celofan

Ovaj portal prošloga je tjedna otkrio kako je na obnovljenoj fresci u crkvi sv. Jovana bogoslova u gradiću Bela Crkva u Vojvodini (Banatska eparhija SPC-a) oslikan blaženi kardinal Alojzije Stepinac u prikazu pakla. O pravoj, osvajačkoj prirodi SPC-a pisao je upravo Pilar, a razdoblje Drugoga svjetskog rata najbolji je filter koji pokazuje tko je bio Alojzije Stepinac, a tko vrh SPC-a. Dok je Stepinac jasno i nedvosmisleno više puta osudio rasizam i nacional-socijalizam, glavni duhovni autoritet Srbije toga vremena pisao je ode Adolfu Hitleru.

Riječ je, dakako, o Nikolaju Velimiroviću, koji je 2003. proglašen svecem Srpske pravoslavne crkve, a smatra ga se u Srbiji "nedokučivom veličinom", "duhovnim stupom" i "najvećim srpskim crvenim piscem i misliocem".  "Nedokučiva veličina" dobila je orden od Hitlera, a o njemu je ovako sudila: "Ipak se mora odati poštovanje sadašnjem nemačkom vođi, koji je kao prost zanatlija i čovek iz naroda uvideo, da je nacionalizam bez vere jedna anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo u XX. veku on je došao na ideju Svetoga Save, i kao laik poduzeo je u svome narodu onaj najvažniji posao, koji priliči jedino svetitelju, geniju i heroju".

Kulturna agresija

Pred nekoliko mjeseci pisao sam o novome planu komadanja Hrvatske i okolnih zemalja koji je razradio srpski geopolitičar dr. Milomir Stepić. Riječ je o suvremenoj inačici provedbe ideje "Velike Srbije" koja se danas provodi u formi tzv. "srpskoga sveta". Dio toga plana je i kulturna agresija na okolne zemlje. Njoj smo svjedočili u ožujku 2019. kad je donesena tzv. Povelja o srpskom kulturnom prostoru. Kao dio toga prostora označen je Dubrovnik, ali i Kotor koji danas jest dio Crne Gore, no kulturno naslijeđe Boke kotorske dominantno je djelo hrvatske katoličke kulture.

Srpsko svojatanje hrvatske dubrovačke književnosti, kojemu ponovno svjedočimo ovih dana, nije novost, nego stara ideja umotana u novi celofan. Akademik Mirko Tomasović u knjizi "Rasprave i rasprave" podsjeća kako se uključivanje dubrovačkih pisaca u srpsku literaturu javlja sredinom XIX. stoljeća, kao neposredan refleks Garašaninova političkog manifesta Načertanije, s jasnim aspiracijama prema južnoslavenskim izvansrpskim teritorijima. 

"Ministar u njegovoj vladi (Garašaninovoj, nap. D.D.), Stojan Novaković, napisao je Istoriju srpske književnosti (Beograd, 1866. i 1867.), a čini se da je od te knjige započelo uključivanje literature nastale na tlu Dubrovnika u srpske priručnike, monografije, hrestomatije, antologije, čitanke, s eksplicitnim ili implicitnim znacima prisvajanja, što traje i danas".

Izraz velikosrpske ideologije, ali i kompleksa

Tada u sastavu Osmanskog carstva, Srbija nije imala renesansu i barok u književnosti što je kasnije stvorilo komplekse i frustracije. Krađa dubrovačke književnosti tako je ne samo izraz velikosrpske ideologije (koja je, bezuspješno, pokušala formirati i pokret Srba-katolika u Dubrovniku), nego i velikih kompleksa. Dakako, kriteriji po kojima se provodi kulturna agresija nalaze se u izvanznanstvenim, političkim područjima i u tvrdnji kako su svi štokavci Srbi. Pritom, kako piše, Tomasović, Srbi zaboravljaju da je novoštokavština uvedena u hrvatski jezik nekoliko desetljeća ranije nego u srpski.

"Kako su Srbi mogli naslijediti jezičnu baštinu Marina Držića" - pita se Tomasović – "kad su toga najvećega hrvatskog komediografa stoljećima ignorirali. U Srbiji je Držić postavljen na pozornicu tek 1946., kad ga je glumilo Hrvatsko narodno kazalište iz Subotice. Hrvatska se poezija četrdesetih i pedesetih godina 19. stoljeća dobrano gundulizira, metrički i leksički, a ta je pojava u srpskoj istodobnoj poeziji potpuno izostala. Marin Držić i Ivan Gundulić nikada nisu živjeli u Srbiji, niti su poznavali tamošnji jezik, pisali su na latinici i bili katolici, pa ne mogu ni po čemu biti dvojni pisci", zaključuje Tomasović. 

Tomasović u svojoj knjizi citira srbijanskoga književnog povjesničara Jovana Skerlića, koji je zapisao: "Dalmatinska, a naročito dubrovačka književnost bila je od velikog uticaja za stvaranje hrvatske književnosti (...) Za tu književnost (dubrovačku i dalmatinsku) u Srba se gotovo nije znalo, i ako ju je ko od obrazovanijih Srba poznavao, nije je smatrao svojom".

Slično je zaključio i srbijanski književni povjesničar Miodrag Popović: "U općim stilskim i jezičnim odlikama nema na primjer ništa zajedničko između senzualne poezije Šiška Menčetića (...) i Kršedolčeve Službe Maksimu, ispjevane petnaestak godina kasnije – i tematski i idejno i poetski pristup historiji u Gundulićevu Osmanu i Pajsijevog pristupa Žitiju Stefana Prvovenčanog (1629.). Kakve sličnosti ima između komedija Marina Držića i naše pravoslavne, srpskoslavenske retorike? (...) Dubrovačka književnost bila je i jest sastavni dio hrvatske književnosti".

Nisu smjeli ni prenoćiti u Dubrovniku

Braneći hrvatski karakter Dubrovnika – čiju književnost velikosrbi i danas nastoje prisvajati, hoteći tako kompenzirati vlastito kulturno siromaštvo  – Filip Lukas je zapisao: "Ako se sada postavi pitanje na osnovi etničkih osobina, (...) koje su narodnosti bili stari Dubrovčani i jesu li oni bili Hrvati ili Srbi (...) onda se na to može odgovoriti istom onda kada se ispitaju momenti koji su za narodnost odlučni. Svaki narod ima svoje subjektivne i objektivne značajke koje ga čine posebnim socijalnim bićem među drugim narodima. (...) Vjerske, kulturne, a i etničke razlike između Srba i Dubrovnika tako su očite da ih je ispravno zapazio i Stefan Dušan (g. 349.), srpski vladar, malo decenija prije propasti srpske države, pa naziva Dubrovčane Latinima, a Dubrovnik latinskim gradom. U tom kulturno-etničkom obilježju grada očituje se ona prvotna duhovna snaga, koja je odvajala Srbe od Dubrovčana. Ona se očituje i u činjenici da Dubrovčani Srbima nisu dopuštali ni prenoćiti unutar gradskih zidina, već je pri zapadu sunca zvonilo na vratima Pila zvonce, koje i danas ondje stoji, i opominjalo pravoslavce, da se iz grada udalje. Pače niti sam car Dušan Silni, koji je inače davao Dubrovčanima povlastice u svojoj državi, nije smio prenoćiti u Dubrovniku...".

Lukasovim rečenicama teško bismo mogli išta dodati…