Kujundžić novim zakonom prevario i liječnike i pacijente; glavešine uvijek mogu u inozemstvo, a tko će nas liječiti?

Pri tom ih je velikodušno ‘utješio’ kako se nešto može mijenjati tijekom saborske rasprave, naravno, ako se dobro argumentira.

Podsjetimo, u prvotnom prijedlogu Zakona, liječnicima primarne zdravstvene zaštite dana je sloboda izbora, odnosno mogućnost da sami mogu birati žele li biti zaposlenici domova zdravlja ili raditi u privatnoj ordinaciji, kao koncesionari.

Isto tako, obećano im je da će sadašnje privatne ordinacije moći prenijeti na mlade kolege koje bi zadnju godinu, dvije mentorirali i pritom upoznali s pacijentima kako bi prelazak ordinacije u ruke drugog liječnika bio bezbolan i za mladog kolegu i za pacijente.

Dakle, predlagali su nešto slično engleskom modelu uređenja primarne zdravstvene zaštite, koji, kako tvrde, sasvim dobro funkcionira i u kojem su zadovoljni i liječnici i pacijenti.

'Salto mortale' ministra Kujundžića

I taman kad su ‘primarci’ koje u zdravstvenom sustavu zbog kroničnog manjka trebamo kao ‘suho zlato’ i koji bi trebali biti stup naše zdravstvene zaštite pomislili da će bolje proći od bolničkih liječnika koji tvrde da novim Zakonom nisu dobili ništa, ministar je u zadnji čas napravio ‘salto mortale’ i sve što je rekao, lijepo porekao. I to s osmijehom na licu. Smiren i uglađen kao uvijek. S manirama jednog akademika.

U finalni nacrt prijedloga Zakona koji je već usvojen na Vladi vraćen je sporni članak prema kojem će 25 posto ordinacija primarne zdravstvene zaštite obavezno biti pod domovima zdravlja, a istodobno su izbrisani članci prema kojima bi liječnicima prilikom umirovljenja bio omogućen prijenos ordinacije na mladog kolegu. Odluku o tome tko će naslijediti liječnika u ordinaciji donijet će predstavnici lokalnih vlasti, dakle političari. Može li bolje?

Tko je, molim vas, pošteniji i transparentniji prilikom odabira i zapošljavanja od lokalnih političara? Do sada su se uistinu iskazali u organizaciji zdravstvene zaštite na svom području, što im spada u opis posla, a posebice mjerama za privlačenje liječnika u svoje krajeve. Najveći im je domet bio raspisati natječaj za liječnike i onda objaviti kako im se nitko nije javio. Toliko o poticajnim mjerama.

Kroničan nedostatak liječnika

U cijeloj priči je potrebno znati kako nam u sustavu kronično nedostaje liječnika. Ulaskom u EU i otvaranjem tržišta rada iz Hrvatske nam je otišlo već 600 liječnika, a gotovo 1500 zatražilo je papire za odlazak. U primarnoj zdravstvenoj zaštiti stanje je očajno. Već nam sada nedostaje više od 500 liječničkih timova, a za tri godine će gotovo 500 liječnika obiteljske medicine otići u mirovinu.

Primarnoj zdravstvenoj zaštiti, osim obiteljskih liječnika pripadaju i pedijatri i ginekolozi, kojih također manjka. Naravno, to će na svojoj koži najviše osjetiti pacijenti, a za mnoge je to već stvarnost kada satima čekaju na pregled kod svog liječnika u prepunim čekaonicama domova zdravlja.

Logično bi bilo za očekivati da ćete, ako vam nedostaje liječnika koji su nositelji zdravstvene zaštite i bez njih ista ne može ni postojati, učiniti sve da budu zadovoljni, jer u konačnici, bez zadovoljnog liječnika nema ni zadovoljnog pacijenta. A koliko su zadovoljni, vidjeli smo na Markovu trgu.

Zanimljivo je da gotovo niti jedan prijedlog stručnih liječničkih društava, udruga, sindikata i Hrvatske liječničke komore nije prihvaćen u novom nacrtu Zakonu. Tijekom javne rasprave stiglo je više od pet tisuća primjedbi, prijedloga i sugestija, ne računajući na prethodne apele i upozorenja na nužnost promjena u zdravstvenom sustavu. No na kraju se nije slušala struka, nego politika.

U domu zdravlja 'živi zakopani'

Liječnici su uvjereni da je ministar popustio pod pritiskom župana u čijem su vlasništvu  domovi zdravlja. Treba znati i da su domovi zdravlja jedine profitabilne ustanove u zdravstvu. I naravno da će se lokalni političari boriti da liječnici po ‘dekretu’ u određenom postotku ostanu zaposlenici domova zdravlja, kako bi isti imali smisao postojanja. A i na liječnicima dobro zarađuju.

U tim poluruševnim, socijalističkim zdanjima u kojima su uvjeti rada uistinu demotivirajući, liječnici u trošnom okruženju bez polovice nužnog medicinskog pribora i uređaja dnevno obrade tri puta više pacijenata od predviđene kvote za plaćicu između 7 i 9 tisuća kuna.

Kažemo ‘plaćicu’ jer morate se složiti da je nakon toliko godina školovanja te odgovornosti koju taj posao sa sobom nosi, riječ o uistinu mizernoj naknadi. I to bez mogućnosti napredovanja. Tu ste, gdje ste. U domu zdravlja 'živi zakopani'.

A za tog istog potplaćenog domskog liječnika vlasnici (županije) dobivaju tzv. glavarinu (postoji fiksni iznos glavarine i varijabilni dio) od Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. Koliko god liječnik radio dobiva istu plaću, dok 'višak' od napravljenih i naplaćenih dijagnostičko-terapijskih postupaka ostaje domovima zdravlja.

Ti se novci zasigurno ne ulažu u poboljšanje zdravstvene zaštite na tom području. Jer liječnicima u radu kronično svega nedostaje, primanja su uvijek ista, a i dovoljno je, kako smo već naveli, vidjeti kako ti domovi zdravlja u velikoj većini, izgledaju. Kao da su 'preživjeli' i Prvi i Drugi svjetski rat.

Pri tom ne treba zaboraviti kako su  domovi zdravlja odlična mjesta i za razno-razna uhljebljivanja, a političkim ‘lokal patriotima’ takvih mjesta nikad dosta. A kakva je tek mogućnost malverzacija i pranja kuna preko javnih nabava! Prava milina. Prilika koja se ne propušta.

Rukopis Milana Bandića

Kada smo već kod takvih, u priči se spominje i sveprisutni zagrebački gradonačelnik Milan Bandić koji već godinama ratuje s liječnicima. Jedan je od žešćih protivnika koncesija, pa tako od 2010. do 2017. nije raspisao niti jedan jedini natječaj za koncesije u gradu Zagrebu. Zapravo jest jedan, a koncesiju je dobio, zamislite slučajnosti, bivši ravnatelj Doma zdravlja Zagreb-Centar.

Od 70 natječaja za koncesije koje su raspisane prošle godine, samo ih je 17 uistinu i podijeljeno, dok su ostali liječnici dobili odbijenicu. Zbog takvih opstruiranja, u Zagrebu gotovo 50 posto liječnika iz primarne zdravstvene zaštite pružaju liječničku skrb kao zaposlenici domova zdravlja (ginekolozi, pedijatri i obiteljski liječnici).

Prosjek u Hrvatskoj je 30 (što je i zakonski minimum prema dosadašnjem zakonu) naspram 70 posto u korist liječnika koncesionara. Bandić, kao i uvijek, zna posao.

Iz tog razloga mnogi u stavljanju liječnika primaraca pred gotov čin, vide i rukopis zagrebačkog gradonačelnika. Jer nije se lako odreći profita tri velika doma zdravlja u metropoli koji na računima imaju desetke milijuna kuna. Koga briga što su glavni nositelji, odnosno liječnici, nezadovoljni. Glavešine ionako ne moraju čekati na red. Ako neće biti liječnika u Hrvatskoj, uvijek im ostaje liječenje u inozemstvu.

Umjesto mrkve opet batina

No gospoda političari ne razumiju da zakonskim odredbama neće moći više prisiliti liječnike da postanu zaposlenicima domova zdravlja i tako popune mrežu odlaskom postojećih liječnika u mirovinu. Naime, današnja generacija mladih liječnika ima izbora za razliku od starijih kolega.

Otići će u Njemačku, Švicarsku, Irsku, Englesku i u druge zemlje EU-a koje ih vrbuju još dok su na fakultetu i nude im primamljive stipendije, specijalizacije i daleko bolje uvjete rada uključujući i puno viša primanja nego što bi ih imali u Hrvatskoj.

Stoga, da je bilo pameti i stvarne brige za osiguravanje kvalitetne i dostupne zdravstvene zaštite, liječnike je trebalo privući 'mrkvom' u domove zdravlja, a ne ih ponovno prisiljavati 'batinom', jer to ovaj put neće proći.

I ankete koje su rađene među liječnicima pokazale su da bi se mnogi rado odlučili biti zaposlenikom doma zdravlja kada bi uvjeti rada bili bolji, primanja veća te kada bi se njihov trud i angažman nagrađivao, a ne da se natežu sa samostalnim vođenjem ordinacija sa svim obvezama koje uz to idu.

Ali što zdravorazumski argumenti vrijede pred partikularnim političkim interesima?

Tko gura građane u ruke privatnika?

Važno je i pojasniti kako zahtjevi primaraca ne idu u smjeru nikakve 'privatizacije' zdravstva, kako se to često imputira u javnosti. I danas su dvije trećine liječnika koncesionari iako fizički 'sjede' u domovima zdravlja. Za te ordinacije plaćaju zakupninu i imaju ugovore s Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje.

Liječnici su samo kroz novi zakon željeli ukinuti diskriminacijski položaj svojih domskih kolega koji su za isti posao duplo manje plaćeni nego koncesionari, jer na njima zarađuju domovi zdravlja.

A kad smo već kod privatizacije, upravo županijske i lokalne vlasti guraju građane u ruke privatnika jer su svih ovih godina devastirali domove zdravlja za koja se sada toliko 'brinu'. S obzirom na duge liste čekanja u bolnicama i nikakvu uslugu osim bazične u domovima zdravlja, ljudi su prisiljeni plaćati zdravstvene preglede i pretrage.

Jačanje domova zdravlja ne postiže se prisilnim zadržavanjem liječnika u radnom odnosu nego njihovim pretvaranjem u moderne polikliničko-dijagnostičke centre. Tada će i liječnici sami dolaziti.

Jedno je jasno. Kujundžićev Zakon o zdravstvenoj zaštiti nije ispunio očekivanja, a riječ je o ključnom zakonu u zdravstvu. Ministar je propustio urediti sustav koji je u financijskoj, kadrovskoj i organizacijskoj krizi, kako je to lijepo sročio potpredsjednik Hrvatske liječničke komore Krešimir Luetić.

No da bi se krenulo u poboljšanje i uređivanje sustava, treba tu krizu i priznati. Ministar međutim, stalno govori kako je sve dobro, da samo nešto ‘sitno’ treba popraviti. Rezultati takvog stava i odnosa prema gorućim problemima, svima će nam vrlo skoro doći na naplatu.