ex cathedra

Kruno Krstić - dugo prešućivan i politički nepodoban autor pravopisa u NDH

Kruno Krstić je bio jedan od najobrazovanijih ljudi na južnoslavenskom prostoru, poliglot i klasični filolog, promovirani doktor filozofije.
12.05.2015. u 08:57
Ispiši članak

Dugo je bio prešućivan i ignoriran, a vrhnje s njegova samozatajnog intelektualnoga, a ubirali su drugi, točnije rečeno gospoda iz redakcije Leksikografskoga zavoda za koje je Krstić objavljivao nepotpisane članke. Božo Petrač je napravio izbor iz djela ovog hrvatskog enciklopedista pod naslovom “Studije, rasprave, članci”, a knjigu su objavili Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Glas koncila i  Društvo hrvatskih književnika. Objavljeni zbornik sadrži Krstićeve rasprave o jeziku i jezikoslovlju, o filozofiji, književnosti i kulturi, te kao takav predstavlja značajno osvježenje za hrvatsku humanistiku.

U najpoznatije Kristićeve studije ubrajaju je se rasprave o hrvatskom književnom jeziku. Krstić je s pravom primijetio da je nakon uspostave zajedničke jugoslavenske kraljevine jezik postao političko pitanje, a zapravo ga treba prepustiti jezikoslovcima da analizom povijesnih književnih djela izrade rječnike i pravopisa jezika, a ne  na temelju političkih dogovora i ugovora. U tom smislu objavio je zajedno s lingvistom i fonetičarom Petrom Guberinom 1940. godine knjigu Razlike između hrvatskog i srpskog jezika  koja je bila prvo znanstveno suprotstavljanje politiziranju jezika  u Kraljevini Jugoslaviji.

Nakon uspostave NDH Krstić je zajedno s Guberinom i Franjom Ciprom dobio nalog za izradu hrvatskog pravopisa. Budući da su autori pravopisa preferirali fonološki, a ne morfološki pristup jeziku, novoizrađeni pravopis nikada nije bio objavljen. Iako je postao među lingvistima u NDH “politički nepodoban”, Krstić je nastavio s ogledima o jeziku napisavši za Hrvatsku reviju” 1942.  lingvističku raspravu “Povijesni put hrvatskog književnog jezika” u kojoj je tvrdio da su za konstituiranje hrvatskog književnog jezika zaslužni Marulić, Hektorović i Zoranić,  kao i ugledni predstavnici dubrovačke književnosti, a ne Bečki dogovor na čelu s Gajom i Vukom  Karadžićem.

Stječe se dojam, čitajući priloženi zbornik, da se Kruno Krstić tijekom vladavine ustaškog režima primarno fokusirao na pisanje filozofijskih rasprava od kojih su posebno značajne one o filozofiji jezika. Najopsežniju raspravu “Narod, država, nacionalizam”, objavljenu u “Hrvatskoj smotri” 1944., Krstić završava tvrdnjom da je za hrvatski narod “Jugoslavija samo crna prošlost, bolno i preskupo  plaćeno iskustvo. Samostalna i potpuno suverena država volja je svih hrvatskih rodoljuba”.

Razumljivo da je nakon uspostave socijalističke Jugoslavije Krstić pao u nemilost komunističkog režima, pa je preživljavao davajući instrukcije, a kasnije radeći u zadarskom Mesoprometu. Odlukom  Miroslava Krleže zaposlen je  1951. kao asistent u Leksikografskom zavodu. Krstić nije bio jedini “grešnik” kojeg je Krleža  udomio u Leksikografski zavod, koji je u zagrebačkim intelektualnim krugovima nazivan Refugium peccatorum, a u beogradskim nešto izravnije kao “Ustaško leglo.” Osim Krstića u novoosnovani Leks su primljeni  Mate Ujević, urednik Hrvatske enciklopedije u vrijeme NDH, Mirko Šeper, robijaš i  brat kasnijeg kardinala Franje Šepera.

Složeni odnos Miroslava Krleže i Krune Krstića zavrijedio bi podrobniju analizu. Krstić je naime objavio 1935. godine pod pseudonimom  Mark Tween brošuru  protiv najpoznatijeg hrvatskog književnika “Kako piše gospodin M. Krleža”. Krleži je prigovorio da piše lošim stilom, da mu je konstrukcija rečenica konfuzna i nerazumljiva, navedeno je mnoštvo pogrešnih citata na stranim jezicima od talijanskog, do francuskoga ili  pak latinskog, koji je Krleža posebno mrzio. Krstićeva kritika je razumljiva, jer se Krleža u svojim djelima olako razbacivao frazama, a Krstić je ipak bio učeni poliglot i lingvist. Krstić je kritizirao Krležu posebice zbog površnog poznavanja filozofije, što je ilustrirano na primjeru Kanta i Schopenhauera, a poznato je da je Krleža rado ulazio u rasprave o estetici i umjetnosti. Krleža je naravno znao tko se krio iza pseudonima Mark Tween i u razgovoru s Josipom Šentijom  osvrnuo se  i na  “slučaj Krstić” rekavši  da Krstić u svojoj polemici nije bio baš nježan prema   njemu,  ironizirao je njegovu sintaksu “iz perspektive hrvatskog katoličkog antikrležijanstva.” Nakon što je zaposlio Krstića u Leksikografski zavod, Krleža je morao  komunističkoj javnosti “javno dokazivati da Kruno Krstić nije bio frankovac, kojega bi trebalo vješati”.

Nakon svega moglo bi se postaviti pitanje postoje li danas u akademskom životu u Hrvatskoj osobe poput Miroslava Krleže koji bi bili spremni, u demokratskom ozračju, pokazati tako visok stupanj tolerancije i razumijevanja prema svojim intelektualnim protivnicima kao što je učinio Krleža? O zapošljavanju, u vremenu najvećeg stupnja nezaposlenosti u Europskoj uniji, bolje je uopće i ne govoriti.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.