Krivokletnik Mesić doživotno uživa beneficije koje nije zaslužio

Od slavnih dana vukovarske epopeje koji su slavni i za tadašnju vladu demokratskog jedinstva do danas umrlo je jedanaest  članova Vlade. Svi ostali, osim nekoliko koji su u bolnici, uključujući i bolesne smatrali su svojom moralnom obvezom zajedno otići u Vukovar i obići povijesna, herojska mjesta i mjesta stradanja te još jedan put odati počast i zahvalnost vukovarskim braniteljima i svim Vukovarcima za junaštvo koje je udarilo temelje slobodnoj i samostalnoj hrvatskoj državi.

Tamo smo se susreli sa nekoliko stotina učenica i učenika zadnjih razreda osmogodišnjih škola iz Slavonije i Zagreba te smo im na kraju našeg boravka govorili o svojim uspomenama i svojim emocijama o herojskom vremenu epopeje Vukovara.

Prvi susret sa učenicima bio je u Vukovarskoj bolnici, koju su i oni posjetili u svom dvodnevnom obilasku svih značajnih mjesta iz vukovarske povijesti. Tada nas je naš domaćin Zoran Šangut, branitelj s Trpinske ceste, a sada ravnatelj memorijalnog centra upoznao s velikim planovima, koji su nas oduševili, jer se konačno sustavno i organizirano prilazi borbi za istinu o Vukovaru. Konkretno, obnavljaju se vojarne u koje će dolaziti u dvodnevne posjete svi učenici zadnjeg razreda osmogodišnjih škola iz Hrvatske, koji će u dvodnevnom posjetu uživo učiti povijest Vukovara. Već se pišu i udžbenici o tim slavnim danima, kako bi se konačno s istinom upoznali i mladi ljudi u Hrvatskoj.

U Vukovarskoj bolnici bilo je puno emocija. Stvarno mislim da svaki Hrvat i svaka Hrvatica trebaju vidjeti rekonstrukciju Vukovarske bolnice iz vremena rata, jer nisam vidio ništa potresnije u svom životu. Veselili smo se i susretu sa legendarnom Vesnom Bosanac, koja nam je s puno emocija pričala o tome što se događalo u Vukovarskoj bolnici. Ali smo istovremeno imali i gorak okus u ustima, jer nismo mogli shvatiti kakav smo mi to narod, kakvu mi to vlast imamo, koja je svoju "zahvalnost" za čudo koje je napravila Vesna Bosanac, izrazila tako da ju je dvije godine prije mirovine, smijenila s mjesta ravnatelja. Neki nisu izdržali, a da ne komentiraju kako se u Hrvatskoj nagrađuju izdajnici, a naši heroji smjenjuju, misleći na dvostrukog krivokletnika Stipu Mesića, koji doživotno uživa beneficije koje nije zaslužio.

Dirljivo je bilo i na Ovčari, pogotovo za nas koji smo proživjeli to ratno vrijeme, koji smo pokušavali sve učiniti da spasimo sve, ali nismo uspjeli. Obišli smo i Crkvu svetog Jakova, susreli se s Guardijanom i braniteljima, položili vijence na sva stratišta i sva obilježja iz vukovarske epopeje uključujući i Bogdanovce.

Posebno je za nas ljude u godinama, koji smo proživjeli rat bio emotivan susret s učenicima i učenicama iz raznih krajeva Hrvatske. Govorili su im predsjednik ratne vlade Franjo Gregorić, potpredsjednici vlade, prof. dr. Milan Ramljak, prof. dr. Mate Granić i prof. dr. Zdravko Tomac te ratni ministar zdravstva prof. dr. Andrija Hebrang. U našim govorima bilo je puno emocije. Mladi su nas izvrsno prihvatili što je pokazao dugotrajan pljesak. Vidjeli smo da su i oni puni emocija i da bi i oni ako bi trebalo, kao i prijašnje generacije, branili Vukovar.

Tu dolazim do bolne točke zbog koje smo išli u Vukovar. Išli smo kao ratna vlada još jedan put poručiti da smo nezadovoljni s državnom politikom prema Vukovaru. Da smo čak ogorčeni na činjenicu da se ponovno krivotvorinama vrši verbalna agresija na vukovarske branitelje i da svi zajedno ne branimo dovoljno istinu o Vukovaru.

Već sama činjenica da su se branitelji morali samoorganizirati u Stožer za obranu hrvatskog Vukovara pokazuje da državna politika ne radi dobro svoj posao. Da ne štiti onoliko koliko bi trebalo istinu o vukovarskoj epopeji.

Vidjeli smo da je Vukovar obnovljen i sada je to ponovno lijepi grad kao da u njemu rata nije bilo, ali ratne traume su ostale u dušama ljudi. Doživjeli smo jednu neugodnost, koju ne želim prešutjeti. U Vukovaru je velika borba za svako radno mjesto. U Memorijalnom centru otvorilo se desetak novih radnih mjesta i još će se otvoriti. Pritisci s raznih strana su veliki, a kako je puno više aspiranata nego mjesta postoje i mnogi nezadovoljni pa čak i ogorčeni. Na razgovor s braniteljima trebali su doći predstavnici Stožera za obranu hrvatskog Vukovara i Koordinacije braniteljskih udruga, koji nisu došli nego su nam poručili da bojkotiraju razgovor sa vladom demokratskog jedinstva zbog nezadovoljstva oko nekih pojedinačnih zapošljavanja u Memorijalnom centru koji nam je bio domaćin.

Kad sam čuo tu informaciju dosta sam burno reagirao. Rekao sam da je to nekulturno, necivilizacijski i uvredljivo. Pitao sam glasnike koji su donijeli lošu vijest što ima ratna vlada s tim tko je dobio posao, a tko nije. Kako je moguće bojkotirati ratnu vladu, vladu demokratskog jedinstva. Kako je moguće 20 uglednih ljudi, predsjednika, potpredsjednika, ministara ratne vlade, sveučilišnih profesora bojkotirati. Probleme u Vukovaru oni moraju riješiti međusobno. Ovakav način nije dobar. Mi smo išli ponovno u Vukovar da odamo počast žrtvama i da još jedan put kažemo da nam ponovno treba jedinstvo kao u ono vrijeme, kada je u pitanju obrana nacionalnih interesa. Ako se počnemo međusobno bojkotirati neće završiti dobro. Bojkotiraju se neprijatelji i ljudi koje smatrate štetočinama i nepoželjnima. Nadam se da oni koji su nas bojkotirali ne svrstavaju ratnu vladu u neprijatelje.

Mnogo sam tekstova u zadnjih godinu dana napisao protiv bilo kakvih napada na Stožer za obranu hrvatskog Vukovara i na hrvatske branitelje. Kao takav mislim da imam pravo i na kritiku i da nije dobro ako mi Hrvati ponovno sami od sebe pravimo najvećeg neprijatelja.

Ipak, za sve nas i pored ovog sitnog incidenta i neugode bio je to veličanstveni dan pun emocija, ali i naše odlučnosti da bez obzira na godine imamo moralnu obavezu boriti se protiv svih krivotvorina koje nisu prestale kada se radi o Vukovaru.