Krivnja Lončara, Josipovićevog savjetnika, za tragediju u Vukovaru

Kažu mudri ljudi da je jedan od najboljih pokazatelja za ocjenu ličnost predsjednika Republike i njegove politike analiziranje lika i djela njegovih savjetnika i najbližih suradnika s kojima se okružio i koji bitno utječu na njegovu politiku. Od kako je sastavio svoj kabinet, nakon pobjede na predsjedničkim izborima, argumentirano i stalno analiziram politiku njegovih najbližih savjetnika ukazujući kako su oni i za vrijeme Domovinskog rata i cijelo vrijeme poslije vodili politiku koju se u najmanju ruku može nazvati suprotna hrvatskim nacionalnim interesima i istini o Domovinskom ratu.

Ivo Josipović, ne zato što je promijenio svoje stajalište o politici Deana Jovića nego zato što je procijenio da mu on pred izbore jako šteti, odrekao ga se, ali ne i njegove politike, jer se izbacivanjem s Pantovčaka Deana Jovića, ništa se u njegovom kabinetu nije bitno promijenilo jer su čvrsto na svojim mjestima ostali svi ostali njegovi savjetnici koji su kreirali njegovu politiku prihvaćanja krivotvorina o Domovinskom ratu i nametanja tih krivotvorina kako bi se velikosrpska agresija na Hrvatsku i učinjeni genocid pretvorili u navodni građanski rat s podijeljenom krivnjom.

Zato je potrebno argumentirano analizirati i,lik i djelo i drugih savjetnika i bliskih suradnika Ive Josipovića. Najvažnije je među njima analizirati Budimira Lončara koji je na Pantovčaku petnaest godina i ima ključnu ulogu u vanjskoj politici. Konkretno, Budimir Lončar bio je Predsjednik Savjeta za vanjsku politiku i bivšeg predsjednika Stjepana Mesića i sadašnjeg predsjednika Ive Josipovića. Upravo u vrijeme kada se obilježava godišnjica sjećanja na žrtvu Vukovara, upravo u vrijeme kada stopostotni ratni invalidi prosvjeduju protiv politike državnog vrha odnosno politike  Ive Josipovića i Zorana Milanovića. Kada državni vrh pokušava te prosvjede i osobito obranu Vukovara od nove velikosrpske agresije prikazati kao napad na demokratske institucije Hrvatske, opasnost za demokraciju, sve do proglašavanja branitelja neprijateljima pa čak i fašistima, korisno je analizirati tko je Budimir Lončar i podsjetiti na neke bitne događaje upravo vezane za Vukovar.

Kada bi Hrvatska televizija bila objektivna onda bi u jednoj od svojih emisija trebala prikazati konferenciju za tisak koju sam održao kao potpredsjednik Ratne vlade, 27. rujna 1991., na kojoj sam obavijestio hrvatsku javnost o protuhrvatskom djelovanju Budimira Lončara, tadašnjeg ministra vanjskih poslova Jugoslavije. Da bi se sve to razumjelo potrebno je navesti i podatak da se ogromna većina, preko 95% hrvatskih kadrova u saveznim tijelima, kada je počela agresija na Hrvatsku, odazvala pozivu Hrvatske Vlade i prešla na našu stranu. Među tim malobrojnim koji su ostali u Vladi Jugoslavije i u službi Slobodana Miloševića, nažalost, bio je i Budimir Lončar, tadašnji ministar vanjskih poslova Jugoslavije. On je nanio ogromnu štetu Hrvatskoj, čak bi se moglo reći da je učinio i zločin prema hrvatskoj mladosti koja je ginula braneći domovinu jer nije bila adekvatno naoružana, što je predlagao i zastupao u Vijeću sigurnosti, u čemu je i uspio, da se donese embargo na uvoz oružja. Dakle, uoči sudbinskih dana kada je donesena odluka o realizaciji samostalnosti Hrvatske i kada je zbog toga pojačana vojna ofenziva na Hrvatsku kako bi se u tome spriječila, Budimir Lončar je bio žestoki protivnik samostalne Hrvatske, zagovornik zabrane uvoza oružja i branio je Miloševićevu Jugoslavije sve do pada Vukovara jer ranije nije htio podnijeti ostavku, što smo mi tražili. Zbog toga smo na sjednici Vlade, 27. rujna 1991. godine donijeli posebne zaključke o Budimiru Lončaru u kojima se između ostalog kaže:

"Vlada Republike Hrvatske ocjenjuje da savezni sekretar za vanjske poslove gospodin Budimir Lončar kontinuirano zastupa politiku podjednake odgovornosti za jugoslavensku krizu izjednačavajući agresore Republiku Srbiju i JNA i napadnutu Republiku Hrvatsku. Takvi pristrani stavovi gospodina Lončara kulminirali su njegovim nastupom na sjednici Vijeća sigurnosti s porukama o jednakoj krivici i 'zajedničkoj nesreći hrvatskog i srpskog naroda instrumentaliziranih na tako žalostan način od strane uzajamno isključivih političkih opcija'. Neprihvatljivo je i žalosno da stanje u Jugoslaviji i napadnutoj Hrvatskoj bolje od gospodina Lončara poznaju, razumiju i tumače diplomati stranih zemalja, što je posebno došlo do izražaja u nastupu američkog državnog sekretara gospodina Jamesa Bakera na sjednici Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. U skladu s izraženim ocjenama, Vlada Republike Hrvatske odriče pravo saveznom sekretaru vanjskih poslova gospodinu Budimiru Lončaru da djeluje i nastupa i u ime Republike Hrvatske. Vlada Republike Hrvatske ovom prilikom konstatira da je, za razliku od drugih ministara iz Hrvatske, gospodin Budimir Lončar propustio izraziti lojalnost Republici Hrvatskoj čime se stavio na stranu protivnika mirnog, demokratskog i pravednog rješenja jugoslavenske političke krize."

Ovom zaključku Vlade ne treba ništa dodati. Sve je jasno. Osim što nije jasno kako je moguće da usprkos navedenog ponašanja Budimira Lončara u presudnim trenucima obrane Hrvatske on dobiva mjesto ključnog čovjeka na Pantovčaku koji iz sjene ustvari vodi hrvatsku vanjsku politiku.

Kako je danas politika Pantovčaka koju vodi Ivo Josipović i njegovi savjetnici i dalje nameće stare i nove krivotvorine potrebno je bilo podsjetiti da je Budimir Lončar bio i jeste bitan čimbenik politike koja je radila na spašavanju Jugoslavije u prošlosti a danas radi na nametanju krivotvorina o izjednačavanju krivnje kako bi se nametnuo neki novi region u budućnosti. Dakle, u vrijeme kada je JNA i Milošević pokušali svim sredstvima spriječiti proglašenje samostalnosti Hrvatske, kada su upotrijebili ogromnu vojnu silu, kada su razarali Hrvatsku, kada su bili napravljeni planovi za uništenje Zagreba, kada su raketirani Banski Dvori, kako bi se obezglavila Hrvatska i ognjem i mačem zaustavio proces osamostaljenja, dio te jugoslavenske ekipe bio je i Budimir Lončar. Zato je prestrašno što već petnaest godina na Pantovčaku kao ključan savjetnik sjedi Budimir Lončar, čovjek koji je bio vrlo značajan čimbenik u nametanju embarga u zabrani uvoza oružja, koji je do zadnjeg trenutka sjedio u Beogradu (do pada Vukovara) i radio protiv svoje domovine.

Zbog uvođenja embarga na uvoz oružja, zbog nemogućnosti da se Hrvatska legalno i legitimno brani, JNA koja je bila naoružana "do zuba" dobila je priliku da nas na brzinu pregazi. Govorili su Miloševiću i Kadijeviću, a vjerojatno i Lončaru: " To treba učiniti brzo, efikasno i po mogućnosti uz što manje krvi", zato su nam uveli embargo, da ubiju svaku pomisao na obranu, da nas natjeraju na kapitulaciju. Budimir Lončar, desna ruka Mesića i Josipovića, bio je bitni čovjek u toj protuhrvatskoj politici.

Zbog svega toga trebalo bi zatražiti od predsjednika Josipovića da kao što je smijenio Deana Jovića smjeni i Budimira Lončara, da se ispriča, prije svega hrvatskim braniteljima što je dugo vremena u svom kabinetu držao ljude koji su cijelo vrijeme radili protiv hrvatskih branitelja i istine i nametali krivotvorine o našoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Međutim, očito je da to Ivo Josipović neće i ne želi učiniti jer oni su provodili njegovu politiku tako da bi morao smijeniti samog sebe i ispričati se hrvatskoj javnosti.

Kako to njemu ne pada na pamet, kako on i dalje zastupa svoju politiku koju je sjajno obrazložio riječima da je gospođa Teršelič savjest hrvatskog društva, jedino je rješenje da ga se smijeni na izborima. Zna to Ivo Josipović i zato je angažirao sve svoje medije, nevladine udruge i protivnike istine o Domovinskom ratu kako bi opravdanu borbu  Stožera za obranu hrvatskog Vukovara, hrvatskih ratnih invalida i ogromnog broja braniteljske populacije proglasio opasnošću za demokraciju u Hrvatskoj, kako bi proglasio svako neslaganje s njegovom politikom i javno izražavanje tog neslaganja napadom na demokraciju i institucije hrvatskog društva. Sve to dokazuje da su Jovićeva i Lončareva politika identične s Josipovićevom politikom.