(geo)politički objektiv

Kratak je put od zakona o govoru mržnje do Teršeličke i Pusića kao ovlaštenih medijskih cenzora i batinaša

Znameniti američki novinar i publicist Joseph Pulitzer smatrao je da u novinarskoj profesiji treba poštovati sljedeća moralna načela: „... Uvijek se boriti za napredak i promjene, nikada tolerirati nepravdu i korupciju, uvijek se boriti protiv demagoga svih stranki, stalno oponirati privilegiranima i javnim pronevjeriteljima, uvijek suosjećati sa siromašnima, uvijek podupirati javno dobro, nikada biti zadovoljan samo objavljivanjem vijesti, uvijek biti posve neovisan, ne bojati se napasti zlo, bez obzira na to je li ga uzrokovala plutokracija ili centri moći“ (citirano prema: Stjepan Malović, „Osnove novinarstva“, Golden marketing-tehnička knjiga, Zagreb, 2005., str. 88.).

21.01.2018. u 22:39
Ispiši članak

Koliko se u hrvatskom novinarstvu poštuju navedena načela? Rekao bih malo ili nimalo. Novinarska profesija vjerojatno je jedina koja na moralno-etičkoj ljestvici kod nas kotira niže od političke profesije. Svojedobno su postojale „lokalne“ cenzorske komisije i veliki austrougarski cenzor u Beču. Cenzuriranje sadržaja tada je bilo zakonski uređeno i transparentno, baš kao i u kasnijoj monarhističkoj Jugoslaviji.
Danas se cenzura provodi na mnogo rafiniranije načine, bilo da pritisci i „instrukcije“ dolaze iz korporativnih krugova ili od strane političkih ili drugih centara moći. Pojedini novinari do te mjere djeluju kao intimusi i lakeji određenih političara ili glasnogovornici partijskih rukovodstava da bi im bolje pristajao naslov „društveno-političkih radnika“.

A što tek reći o „verbalnim ubojicama“, koji po klasičnim obrascima medijsko-intelektualnog terorizma, a za mjesečne honorare od nekoliko desetaka tisuća kuna (tako imamo novinarske gigante čije kolumne individualno vrijede ni manje ni više nego petnaestak tisuća kuna), odrađuju prljave zadatke denunciranja, proskribiranja i medijskog ekskomuniciranja od strane nalogodavaca „targetiranih“ pojedinaca?
Bilo da je potrebno za nekog „odabranog“ političara odraditi PR i uljepšati stvarnost ili drugoga bez argumenata i dokaza medijski uništiti, bilo da je potrebno neku aferu skriti i umanjiti, a drugu napuhati do krajnjih granica, specijalne snage su uvijek tu, u stanju pripravnosti da moderiraju mišljenje „pasivnog stada zbunjenih promatrača“.

A da perverzija bude već (medijska perverzija u Hrvatskoj uvijek teži dobiti auroelu neovisnosti i objektivnosti) upravo novinari koji vire iz određenog plemenitog mjesta određenih političara ili koji pak odrađuju prljave zadatke medijske demonizacije – upravo se te i takve novinare kod nas naziva „neovisnim“ novinarima i sankrosantnim arbitrima demokracije i ljudskih prava.
Nomina sunt odiosa – znali su još stari Latini, a tome vrijedi dodati bi pojedinačno nabrajanje navedenih novinara bilo izlišno, jer je jasno da kod nas nisu problem pojedinci, nego sustav. A i svi znademo o kome je riječ.

Gdje zakaže cenzura nastupa samocenzura

Tamo gdje cenzura i “odgojni“ pritisci eventualno zakažu, tamo nastupa samocenzura. Svaki novinar koji želi prosperirati u hrvatskome medijskom prostoru i postati dio „mainstreama“ jako dobro zna kako treba o čemu pisati. O kome treba pisati uljepšano i odabranim riječima, kome se ne treba zamjeriti, a koga je uvijek „lukrativno“ i poželjno oplesti i na njega pljunuti ili ga ridikulizirati – nepisana pravila i upute o ovome jako su dobro poznati svim iskusnijim „društveno-političkim radnicima“ na hrvatskoj medijskoj sceni. Svi oni jako dobro znaju gdje su granice „pomišljivog mišljenja“, da se poslužimo sintagmom Noama Chomskog.

Senzacionalizam, žutilo, površnost, podilaženje najnižim ljudskim strastima i destruktivni pristup temama drugo su bitno obilježje većine medijskog „mainstreama“ koji zarad komercijalno-profiterskih motiva širi „debilizirajuće“ sadržaje. 
Nepoštivanje elementarnih pravila novinarske struke i elementarnih načela objektivnosti, istinitosti, točnosti, poštenja i nepristranosti svakodnevni je repertoar hrvatske medijske ponude.

Dakako, bilo bi nepošteno ustvrditi da navedeni „fekalni sadržaj“ obilježava sve medije u Hrvatskoj. Postoje, naravno, i pozitivne iznimke, a nema nikakve sumnje da je upravo pojava neovisnih internetskih portala i lokalnih televizijskih kuća proširila granice slobode hrvatske medijske džungle.

No, budući da prostota ne bira sredstva, medijski „plaćeni ubojice“ i novinari koji djeluju kao transmisija političkih i korporativnih interesa, baš te neovisne medije i novinare prozivaju za „govor mržnje“. 

Reći istinu onakva kakva jest, bez umatanja i uljepšavanja, u Hrvatskoj znači prijeći zadanu granicu političke korektnosti. Reći istinu postalo je zločin i govor mržnje na koji žurno reagira misaono-ideološka žandarmerija optužbama za „govor mržnje“, „fašizam“, „ustaštvo“ i ostale konstrukcije iz klasičnog vokabulara verbalnih žandara. 

Ovime ne želim relativizirati problem i reći da govor mržnje zaista ne postoji. On postoji, no daleko je više prisutan na lijevo-jugofilnoj strani medijskog spektra, nego kod uvijek dežurnih paradigmatskih desničara i ljutih nacionalista.

Postoje dežurni desničarski primitivci, ali i „ovlašteni mrzitelji“

Dok se spomenute desničarske „primitivce“ i „protivnike svakog napretka“ svakodnevno medijski optužuje za govor mržnje, zastupati drugu, lijevo-napredno-jugoidnu stranu znači automatski biti sinonim za progres i eleganciju. 

Ako ste pripadnik kaste „ovlaštenih mrzitelja“ tada bez ikakve osude možete javno Franju Tuđmana nazivati „krivoustom mirogojskom lešinom“, Stepinca „insuficijentnim jadnikom“, književnog klasika Slobodana Novaka „kretenom“, tada možete javno napisati da sanjate da se HDZ-ovci međusobno poubijaju, tada današnju Hrvatsku možete nazivati nacističkom Hrvatskom, tada je normalno da javno zazivate nove hude jame i trpanje živih ljudi u špilje, tada bez ikakve sankcije možete javno poželjeti da se zrakoplov sruši iznad Čavoglava i pobije 100.000 ljudi.

Ako ste „ovlašteni mrzitelj“ tada vam je sve dopušteno. Ako ste vjeroučitelj Bagarić tada ćete za identični narativ završiti u zatvoru.
„Govor mržnje“ je direktna posljedica slobode ugovora. Kao i svaka druga vrijednost i dobro, tako i sloboda govora ima svoje dobre strane, ali dovodi i do devijantnih pojava, posebno na Internetu koji je najslobodniji medij današnjice. A svaka sloboda ima svoju cijenu, posebno u društvu bez odgovornosti za izgovorenu riječ kakvo je hrvatsko društvo.

Kako doskočiti ovome problemu? Treba li donijeti najavljeni zakon koji bi regulirao „govor mržnje“? Treba li, kako se neki zalažu, uvesti internetsku policiju koja će sankcionirati pojave govora mržnje na Internetu? Treba li osim govora mržnje, novinara i političara kažnjavati i govor mržnje „običnih“ ljudi koji se šire putem Interneta, putem komentara po portalima i putem društvenih mreža?

Omogućiti potpunu slobodu govora, kažnjavati samo nasilje

Iako sam nakon prošle kolumne od strane internetskih anonimusa u komentarima nazvan „govnarom“ i „onim koji će sutra ljude trpati u fašističke logore“ zalažem se za potpunu slobodu govora, gdje će svatko moći govoriti što želi i zalagati se ideje kakve želi. 
Ako netko želi javno veličati Titovu frizuru, Staljinove brkove, Hitlera ili Pol Pota, ja mu ne bih uskratio to zadovoljstvo. I pravo na glupost bi, mišljenja sam, trebalo biti uvršteno u popis temeljnih ljudskih prava i sloboda. Granica te slobode bi trebala biti samo jedna, a to je pozivanje na nasilje. Onaj tko poziva na nasilje taj bi trebao biti sankcioniran. A za takvo što nije potrebno donositi još jedan nepotrebni orwellovski zakon, nego je potrebno striktno provoditi pozitivno pravo, konkretnije govoreći Kazneni zakon.

Donošenje zakona koji bi regulirao govor mržnje ili pak formiranje nekakve internetske policije omogućilo bi do sada neviđene manipulacije. Jer, tko je taj koji će određivati što je to govor mržnje? Tko će i na temelju čega odrediti pojedince kompetentne za detektiranje govora mržnje? Put do pakla je popločan dobrim namjerama, a kad je u pitanju hrvatska politička i medijska scena, prepuna hipokrizije i dvostrukih kriterija, nije se teško domisliti koje će to dokumente i kojekakvi odbori za ljudska prava nastojati monopolizirati i privatizirati palicu nove cenzure koja će se provoditi pod krinkom borbe protiv „govora mržnje“. Od zakona o govoru mržnje do Vesne Teršelič i Zorana Pusića kao vrhovnih arbitara medijskih sloboda i prava, put je vrlo kratak.

Sloboda govora, kao bitno obilježje demokracije, ima, kako smo već naveli, i svoje negativne strane, među kojima je i „govor mržnje“ (osobno ne volim tu sintagmu, jer su upravo komunističkim cenzorima u vrijeme Jugoslavije bila puna usta hrvatskog „govora mržnje“). Vrijeme je da toga postanu svjesni i domaći mentalni komunisti. Poznato nam je, doduše, da mentalni komunisti preziru drugačije mišljenje i da su svoje idejne oponente u vrijeme totalitarnoga komunističkog sustava ušutkavali pendrekom i metkom. Zakon o govoru mržnje stvarao bi opasnost da to danas čine na mnogo rafiniranije načine. I zato se u ime demokracije treba založiti za potpunu slobodu govora ograničenu, kako je rečeno, jedino pozivanjem na nasilje. Svako drugo rješenje put je u Orwellovu životinjsku farmu gdje će postojati ovlaštena kasta mrzitelja koja će biti „jednakija“ od drugih. A totalitarizma nam je već bilo dosta, zar ne?

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.