Kontinentalna liga u hokeju na ledu – zalogaj koji zastaje u grlu

Veže nas, prvo, godina postanka, 1961. Sljedećih dvadesetak, za klinca s Pešćenice koji je Sportske novosti proučavao od naslovnice do šahovskih komentara, hokejaški klub Medveščak postaje određena točka zagrebačkog sportskog života, ali, vrlo iskreno, nikada nisam bio na Šalati na utakmici hokeja na ledu. Maksimir i Dinamo jedina su svetinja.

No, sredina je osamdesetih, već sam i profesionalno u sportu, kada ludi brko Zdenko Gradečki diže hokej na novu razinu i pretvara ga prvi put ( budimo i tu iskreni ) u sportski hit. Dom sportova je krcat, putujemo u Ljubljanu i Jesenice, tučemo „Kranjce“ pod Mežakljom i u Tivoliju. Na ledu, ali često i doslovno.

Prvo par Amera, pa par sjajnih Rusa privukao je Gortanov novac i tada je Medveščak postao klub koji se mogao nositi sa slovenskim i srpskim jugoligašima. I upravo zbog te činjenice, da je sportski konkurentan, da uspješno parira do jučer nedodirljivima, da pobjeđuje, da uz nekoliko kvalitetnih stranaca ima i dovoljnu količinu domaćih igrača ( današnjih šefova kluba ), upravo je zbog toga Medveščak postao „ljubav“ zagrebačkih frajera, a, bogme i cura. To je vrijeme kada u Papigi radi Deva, tamo visimo zajedno s Tišmom i Kožićem, vrijeme Prljavog kazališta, Haustora, Filma, vrijeme u kojem živimo najljepše dane mladosti i uspjesi oklopnika Medveščaka fantastično se uklapaju u cijeli svjetonazor. Ujedno, to je i vrijeme najvećih uspjeha  zagrebačkog sporta – Dinamova osamdeset druga, pa Cibonine europske krune, a onda još i dominacija na ledu. Raspad bivše države označio je i kraj jedne ere, pa se Medveščak priključio uskoro slovenskoj ligi, ali zanimanje publike bilo je marginalno. Damir Gojanović okuplja oko sebe ekipu i krajem prve dekade novog tisućljeća, počinje projekt EBEL. Kada su u Dom sportova ponovo došli jaki Slovenci, pojačani Mađarima, te vlasnicima lige, Austrijancima, hokej se drugi put uzdiže, ali ovaj put na razinu zagrebačkog društvenog fenomena – karte za „Ice fever“ u Areni statusni su simbol i odjednom grad postaje prepun znalaca koji razumiju sve finese najbrže igre. Nekoliko je važnih čimbenika koji su omogućili takav uzlet.

Prvi – paralelno s usponom Medveščaka traje nezabilježeni tribinski i, još važnije, medijski masakr Dinama, Zdravka Mamića, hrvatskog nogometa, koji, uz tek kratke pauze izazvane pokojim rezultatom, ne prestaje ni danas. Drugi – potonuće hrvatske košarke, posebno Cibone koja klizi na sportske margine. Treći – zastrašujuće neopravdano ignoriranje rezultata rukometaša Zagreba, koji i dalje igraju ozbiljnu europsku ulogu u sportu u kojem smo ostvarili velike uspjehe na svjetskoj razini. Četvrti – fantastično, besprijekorno odrađeni PR ekipe oko Ranka Vučinića, čovjeka koji bi sportskom PR-u mogao podučavati bilo koji veliki klub na svijetu. Damir Gojanović vrlo je mudro odbio i BB Boyse koji su ponudili svoje usluge navijanja, znajući da će neminovno slijediti reket i incidenti, pa su tribine postale sigurne, Medveščak je dobio dozvolu točiti pivo i uskoro smo slagali hvalospjeve o atmosferi, o čudesnom navijanju, o dostojanstvu nakon poraza. Međutim, uz svu vještinu društva iz PR službe, teško da bi bilo što od navedenog bilo ostvareno da nije ispunjen i onaj najvažniji preduvjet – sportska konkurentnost.  

Došli su Jesenice i Olimpija, neki KAC, Red Bull i ostali Austrijanci, a mi ih pobjeđujemo! Probudila se uspavana i ostarjela generacija frajera iz sredine osamdesetih, povukla sada već i svoje odrasle sinove, pa je Dom sportova ponovo brlog – uz pivicu se ponovo veselimo nabijanju „Kranjaca“ ali i „Esterajhera“. Prva generacija kanadskih Hrvata koju je pronašao Mark Belinić, predvođena „ličkim divom“ Joelom Prpichem ( koji, uzgred, Liku nikada nije vidio ), imala je karakter, bila je prepoznatljiva i, vrlo važno – bili su nešto novo. EBEL Medveščak imao je svoj prirodni razvojni put koji je trebao završiti EBEL titulom. Nažalost, to se nije dogodilo, a kontakti s Rusima postali su vrlo ozbiljni. U organizacijsko financijskoj avanturi nazvanoj „hokej u pulskoj Areni“ bilo je taman dovoljno sreće da se impresionira prvi čovjek KHL-a Aleksandar Medvedev i Medvjedi sada igraju drugu sezonu KHL-a. Prvu sezonu je činjenica da u Zagreb dolaze neke od najvećih i najboljih svjetskih momčadi bila dovoljan motiv da se tenzije održe, ali i dalje uz nevjerojatan napor Ranka Vučinića. Ice Fever u Areni nije bio rasprodan, a i u Domu sportova sve češće ostaju prazni sektori. Nakon svake utakmice Rankova ekipa plasira zgodne štiklece – najviše facebook frendova, najviše ovoga, onoga, a vrhunac je bila patkica o ruskom treneru koji je tražio da se publika stiša jer je „preglasna“!

Prostor koji u glavnim tiskovinama dobijaju stranci koji igraju u Medveščaku u tolikom je nesrazmjeru s njihovim sportskim značajem za Zagreb i Hrvatsku da je to pomalo groteskno. Sjajni Luka Stepančić i Filip Ivić, hrvatski rukometni reprezentativci koji će nam u budućnosti, vjerojatno, ponovo donijeti neku važnu medalju, mogu samo sanjati cijele stranice ili minute središnjih informativnih emisija. No, to ide na dušu onima koji vode brigu o promociji rukometa, a na čast ljudima koji paze da Medveščak ponovo ne sklizne na margine. No, kako održati priču u kojoj svi koji poznaju i vole sport znaju da neće biti happy enda?

I ovdje novac igra ključnu ulogu. Organizacijsko iskustvo koje nosim iz SEHA regionalne rukometne lige dovoljno mi je upozorenje da je rashodovna strana projekta KHL enormna. U SEHI je najdalje putovanje u Bjelorusiju, putuje dvadesetak ljudi bez dodatnog tereta, pa sve košta goleme novce. Logistički troškovi KHL-a sigurno su neusporedivo viši, a onda ostaje manje novaca za igrače. Hrvatskih igrača gotovo da i nema, a AHL igrači, ili pokoji isluženi NHL-ovac, ne mogu se, na dulji rok nositi s najboljim Rusima. Sport i sportski motiv uvijek su najjači magnet za gledatelje. Hokej je, kroz Medveščak, sigurno stekao nekoliko tisuća novih istinskih fanova koji će nastaviti pratiti sport, kao što fanovi košarke prate NBA ili najbolje Euroligaše bez obzira na nekonkurentnost hrvatskih klubova. Ali za oživljavanje groznice – vratite nam Kranjce i Esterajhere, vratite nam motiv, dajte da nabijemo nekoga!