Pravila političke igre

Konsolidacija autoritarnog poretka u Srbiji uz pomoć Angele Merkel

Nitko tko razumije političke procese ne bi svoj novac u kladionici uložio ni na što drugo nego na to da će Aleksandar Vučić na predsjedničkim izborima u Srbiji pobijediti već u prvom krugu. Naime, ovdje se nije radilo o pobjedi jednog individualnog aktera na kompetitivnim, doista natjecateljskim izborima, nego tek o jednoj fazi uspostavljanja nove političke konfiguracije u Srbiji, ali i na Balkanu.

03.04.2017. u 18:19
Ispiši članak

Već na prošlim parlamentarnim izborima Vučićeva je Srpska napredna stranka uspostavila apsolutnu parlamentarnu većinu, a Vlada u Srbiji nije koalicijska zato što bi Vučić trebao partnere, kako bi osigurao potporu svojim projektima u parlamentu, nego zato što je dio političke arene pretvorio u svoje vazale te stoga što zadržavanjem u Vladi nekih štićenika međunarodnih faktora, primjerice, ministra Ivice Dačića i njegove Socijalističke partije, ruskog ljubimca, ispunjava interese svojih međunarodnih partnera.

Odlukom da trči predsjedničku trku, Vučić je nakanio ovladati svim izvodima moći u državi, a da bi u trku ušao, morao je najprije pozicijskom borbom pobijediti dosadašnjeg predsjednika Tomislava Nikolića. Nikolić, doduše, nije niti bio zainteresiran za kandidaturu, nego je očekivao da se za predsjednika kandidira Vučić, ali je od njega tražio da onda ovaj učini isto što je on učinio prije pet godina, kad je izabran za predsjednika – da podnese ostavku na mjesto predsjednika stranke i time omogući Nikoliću da ponovno preuzme stranačko vodstvo.

U protivnom, prijetio je raskolom stranke i odvajanjem barem jedne njene trećine neposredno prije predsjedničkih izbora, tek potporom tog dijela stranke kvaziopozicijskom kandidatu Vuku Jeremiću. Pokazalo se, međutim, da je Nikolić precijenio svoju snagu u stranci, da on više nema kontrole ne nad trećinom stranke, nego da je nema ni nad vlastitim sinom, koji je čvrsto stao uz odluku o Vučićevoj kandidaturi.

Nikoliću je preostalo tek da se s Vučićem dogovori o materijalnim privilegijama koje će mu biti osigurane nakon isteka mandata i odlaska u mirovinu, a pritom je Vučić mogao biti galantan i prethodniku ostaviti pravo na doživotno korištenje predsjedničkom rezidencijom kao „urednom bivšeg predsjednika“.

Koliko je građanska opozicija u Srbiji postala marginalna, govori podatak da kandidat udružene opozicije Saša Janković na predsjedničkim izborima osvojio jedva 16 % glasova. Paradoksalno je, međutim, da evidentno uspostavljanje autoritarnog poretka sa snažnim vođom u Europskoj uniji ne izaziva zebnju, nego da, dapače, Vučić uživa potporu Unije, a prije svega dviju država koje se sustavno bave stanjem na Balkanu: Njemačke i Austrije. Razlog tome činjenica je da Vučićeva vladavina osigurava Europi dojam o kakvom-takvom utjecaju na ovim prostorima, iako je jasno da Vučić svoju autoritarnu vlast sve više oslanja na ključnog autoritarnog vladara naše epohe, Vladimira Putina i njegovu Rusiju i da je politička struktura Srbije sve sličnija onoj suvremene Rusije.

Formalno, međutim, unatoč potpunom neuspjehu, Srbija ostaje u pristupnim pregovorima s EU, a niti jedan od Vučićevih konkurenata nije uspio u kampanji pokazati kako je to što je Srbija nakon godina pregovaranja otvorila tek 8 od 35 pregovaračkih poglavlja ilustracija potpunog sloma Vučićeve europske politike.

Umjesto pregovaračkim ambicijama, Vučić je kampanju započeo objavom projekta stvaranja carinske unije Zapadnog Balkana, čime je de facto objavljeno da Srbija ne računa na članstvo u Uniji barem narednih 20 godina, a da je za daleku budućnost kao mogućnost ostavljena integracija cijelog Zapadnog Balkana u EU „u paketu“. Ta budućnost je, međutim, tako odmaknuta da se njome današnji europski političari, kojima je okvir interesa mandatno razdoblje, uopće ne bave.

Vučićev je projekt kao svoj preuzeo najprije povjerenik EU za proširenje Johannes Hahn, a sam se, uz austrijskog kancelara Christiana Kerna i ministra Sebastiana Kurza, našao među prvima koji su Vučiću čestitali na pobjedi.

U Vučićevu pobjedu investirala je i njemačka kancelarka Angela Merkel, a sastanak s njom bio je jedan od vrhunaca Vučićeve kampanje. Kad je nakon tog sastanka rekla da neka Vučić prenese njenu poruku povjereniku Hahnu, bilo je jasno da Merkel podupire projekt carinske unije Zapadnog Balkana, koji nije ništa drugo nego okvir za odmicanje europske perspektive tih država i njihovo prepuštanje dominantnom utjecaju Srbije.

Jedan od vrhunaca Vučićeve predizborne kampanje bio je summit država Zapadnog Balkana u Sarajevu, koji je iskoristio za to da bi javno, na formalnoj večeri u čast sudionika, „pred svjedocima“ vikao na kosovskog premijera Isu Mustafu i optuživao ga da njegova vlada otima imovinu Srbije na Kosovu.

Naravno, vika na kosovskog premijera bila je jedan od trikova u okviru predizborne kampanje u Srbiji, ali je to isto tako bila i uvertira u uspostavljanje nove geometrije odnosa unutar asocijacije Zapadnog Balkana, u kojoj je Vučić postao fokusnom točkom.

Što slijedi nakon Vučićeve predsjedničke pobjede? On ostaje šef dominantne političke stranke, što znači da se fokus društvene moći seli iz ruku premijera u ruke predsjednika. Premijer će biti tek tehnička osoba koja će se brinuti o funkcioniranju resora u vladi, dakle, više činovnik nego političar.

Malo je vjerojatno da bi od Vučića premijersku dužnost mogao preuzeti netko od lidera Srpske napredne stranke, primjerice, ministrica Zorana Mihajlović, kao liderica stranačkog modernističkog krila. Takva bi odluka oslabila Vučića, a izazvala bi i političke probleme unutar dominantne stranke.

Jednako tako, malo je vjerojatno da bi taj položaj mogao dobiti onaj tko otvoreno govori da ga želi – šef socijalista i trenutni ministar vanjskih poslova Ivica Dačić. Moguće je da će Rusija lobirati za njega, ali Vučić bi davanjem premijerskog položaja čovjeku iz vazalne stranke cijeli sustav hinjenog parlamentarizma učinio grotesknim.

Zato je vrlo vjerojatno da će premijerkom postati tehnička osoba, poput ministrice uprave Ane Brnabić, a njenim izborom, budući da je ona vjerojatno prva deklarirana gay političarka na Balkanu, Vučić bi mogao steći dodatnu naklonost u Europi, a da pritom kod ključnog partnera Putina ništa bitno ne izgubi.

Je li hrvatska politika i diplomacija spremna na nove okolnosti koje su stvorene konsolidacijom Vučićeva autoritarnog modela? To ćemo vidjeti vrlo skoro, možda već ovog tjedna. Prvi izazov Vučić je uputio upravo hrvatskom premijeru Andreju Plenkoviću, „pozivajući ga na razgovor“ u Mostaru, gdje će se obojica naći već ovog tjedna.

Način na koji je Plenković „pozvan na razgovor“ očito je dio Vučićeva pokušaja uspostavljanja „nove geometrije“ u kojoj on niti Hrvatskoj, kao niti državama Zapadnog Balkana, ne namjenjuje ravnopravnu ulogu. Koliko god i premijer Andrej Plenković i njegovi najbliži suradnici, bili i politički i, prije svega, diplomatski iskusni, pred njima nije lak diplomatski izazov.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.