Komšiću treba objasniti što je Izetbegović nudio Tuđmanu, a on odbio i prvu i drugu ponudu. Svjedoci su na sreću živi

Doznalo se, a nije ni skrivano, da je u Zagreb na poziv predsjednika Republike Hrvatske došao Milorad Dodik, vođa bosanskih Srba koji nije bio pozvan kao jedini član Predsjedništva, kolektivnog. Sastao se prvo sa zagrebačko-ljubljanskim mitropolitom Porfirijem pa s domaćinom Milanovićem. Primio ga je i premijer, sve bez pompe. Tako se pokušalo. Ne ide s takvim gostom, poznatim po tome što ne skriva velikosrpske ambicije, drži vatrene govore, omiljen je u Beogradu, utjecajan u Sarajevu.

Ni mi nismo imuni na njegove akcije. Zbog njega je smijenjen jedan iskusni hrvatski veleposlanik. A broj Hrvata u njegovoj Republici Srpskoj ostao je u tragovima. Snagu im daje ustrajnost biskupa Komarice, koji ih nije napustio ni kada mu je život bio ugrožen. Taj isti gost nema puno prijatelja u svijetu, u SAD ne može. A onda je normalno da ni nema zajedničkih izjava poslije sastanaka. A kada nema jasnih izjava, ima nejasnih tumačenja.

Nelegitimni predstavnik ne poštuje Daytonski sporazum

Šefik Džaferović i Željko Komšić bili su brzi. Žestok napad na predsjednika i premijera. Komšić žešći, taj nelegitimno izabrani predstavnik drugoga naroda koji izravno pokazuje nepoštivanje Daytonskog sporazuma po kojemu svi, pa i Hrvati, imaju svoje predstavnike. On to nije i ne krije. Aludira, krivotvoreći činjenice, na sastanak Tudmana i Izetbegovića o podjeli Bosne. A sudionici tog sastanka, na sreću, živi su, tvrde da je baš Izetbegović nudio Tuđmanu dijelove BiH u zamjenu za pristanak formiranja muslimanske države u BiH. Tuđman odbio i prvu i drugu ponudu. Pred svjedocima. Da nije, itekako bismo znali. Možda tu epizodu treba dodatno objasniti.

Dakle, nelegitimno izabrani Komšić, jer ga nisu izabrali oni koji su trebali, Hrvati, ima prigovor što naša vlast razgovara s Dodikom koji legitimno predstavlja Srbe. Alternativa Dodiku, važno je znati, Karadžićeva je stranka. Izbor za razgovore je takav, zadan. Teško je podnositi da se baš Hrvate, protjerane i marginalizirane, politički uz pomoć ili minimum šutnje velikih sila i prešućivanje visokih povjerenika proziva. Za miješanje Republike Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu! Naš Ustav, ali i Daytonski sporazum, obvezuje na brigu o svom narodu, ali i poštivanje istog, međunarodnog sporazuma. A tko nas proziva? Oni koji se miješaju više. I ne ulijevaju sigurnost u stabilnost zemlje pa ni naše granice. To čak i ne kriju, dok drže predizborne skupove druge države, u centru Sarajeva.

Ta, sada već vrlo disfunkcionalna, država traži djelovanje. Ne samo nas koji smo dužni skrbiti o svom narodu, već i međunarodne zajednice. A BiH kao da su svi zaboravili. Navikli se na državu koja baš ne funkcionira, ali i ne propada, pa bit će nekako. SAD ima, izgleda, sasvim druge prioritete.

A EU? Za vrijeme predsjedanja Hrvatske, premijer Plenković poticao je važnost BiH, ali i čitavog Balkana izvan EU integracija. Jasno nam je da i Ursula von der Leyen, izabrana predsjednica Europske komisije, nije slučajno ovih dana progovorila o tim prostorima. Ali, činjenica je da  EU nije pokazivala do sada dovoljan interes, ali ni svijest o važnosti toga prostora i procesa koji se tamo pokreće. Izgleda da međunarodna zajednica prepušta BiH nižim razinama, onim administrativnim.

Milanović i Plenković moraju se slagati oko ovog pitanja

Bilo je vrijeme za akciju s naše strane. Dok je još vrijeme. Razgovarati s onima koji mogu donositi odluke, koji jesu politički faktori, sviđali nam se ili ne. Dodik je ispred zgrade Vlade RH rekao da će autocesta prolaziti alternativnim putem i neće biti srušena kuća nijednom Hrvatu. Velike riječi, nema više rušenja kuća Hrvatima. Kuće su i simbol. Još samo da ne prevare.

Jer, Bošnjaci su nas ostavili bez člana Predsjedništva. Plenković i Milanović ne moraju se u svemu slagati i ne bi bilo dobro da se slažu, ali oko položaja Hrvata u BiH moraju imati isti jezik, istu politiku. Dva brda, jedna politika prema svojem narodu. Znatan iskorak. Plenkovićeve stavove smo znali, ali smo se podsjetili i da je Milanović kao premijer radije dolazio u Mostar nego u Sarajevo. To mu njegovi stranački drugovi nisu uzeli za dobro.

Ako predsjednici uspiju probuditi učmalu EU politiku prema našem turbulentnom susjedstvu, puno su napravili.  Da u Bruxellesu ne misle kako pravo konstitutivnih naroda vrijedi samo u Belgiji. Jer, tamo je to normalno. Nikome ne pada na pamet osporavanje. A u BiH druga pravila. Još nije kasno, još nas ima...