Kolinda je postavila europske standarde prema totalitarizmu

Iako su prošla tek tri mjeseca njena mandata, vanjska politika Hrvatske već je bitno jasnija nego što je bila tijekom pet godina Josipovićeva predsjedništva. Danas nitko nije mogao niti posumnjati da bi predsjednica Grabar-Kitarović mogla ponoviti onakvo sramoćenje Hrvatske kakvo je izveo Josipović, otišavši na otvaranje Putinovih Zimskih igara u Soči, što su zbog karaktera njegova režima i zloupotrebe sporta u političke svrhe, izbjegli svi ozbiljni europski politički lideri. Od "dobrodušnih domaćina" Josipović je tada bio i "primjereno nagrađen" mjestom na svečanoj tribini, okružen bjeloruskim diktatorom Aleksandrom Lukašenkom i u međuvremenu svrgnutim ukrajinskim vlastodršcem Viktorom Janukovičem.

Nitko nije niti pomislio da bi na Dan pobjede nad fašizmom predsjednica Grabar-Kitarović mogla odabrati druženje s azijskim despotima. Umjesto toga, Hrvatsku je, figurativno, dovela onamo gdje joj je mjesto, u Gdanjsk, gdje je poljski predsjednik organizirao susret pretežno srednjoeuropskih lidera, koji su na mjestu gdje je počela Hitlerova agresija na Poljsku, zajedno obilježili i poraz fašizma, ali i demokratizaciju, prisjetivši se i poljskih žrtava na početku rušenja komunističkog sustava.

Odabir Poljske kao mjesta proslave kraja Drugoga svjetskog rata i pobjede nad fašizmom, nosi snažnu poruku o tome kamo Hrvatska pripada. Naime, Drugi je svjetski rat formalno započeo napadom Hitlerova Trećeg Reicha na Poljsku 1. rujna 1939., a bio je moguć zato što su nekoliko dana prije toga, 23. kolovoza, sporazumom Molotov-Ribbentrop, Hitlerova Njemačka i Staljinov Sovjetski Savez sklopili savezništvo i podijelili interesne sfere u Poljskoj. Već 17. rujna njemačkoj agresiji na Poljsku pridružio se Sovjetski Savez i okupirao dio Poljske, razbivši pritom strategiju obrane poljske vojske od Njemačke.

Dvadesetak tisuća poljskih časnika i vojnika palo je u sovjetsko zarobljeništvo, a oni su u razdoblju od ožujka do svibnja 1940, na osnovu odluke Politbiroa Komunističke partije pobijeni u Katinskoj šumi. Egzekutori su bili pripadnici zloglasnog NKVD-a. Pokolj u Katinskoj šumi jedna je do najtežih povijesnih rana poljskoga naroda, jer ondje je pobijen ne samo ogroman broj Poljaka, nego se radilo o znatnom dijelu poljske nacionalne elite. Sedamdeset godina nakon pokolja u Katinskoj šumi, 10. travnja 2010., tadašnji poljski predsjednik Lech Kaczinsky putovao je s visokim vojnim izaslanstvom na komemoraciju u Katinsku šumu. Njegov se avion srušio i poginula su 132 putnika, uz predsjednika i velik dio vojnog vrha. Poljska je tada preživljavala strašnu tragediju, a pogibija predsjednika Kaczinskoga i vojnog vrha povezala se uz komemoraciju pogibije velikog dijela nacionalne elite od prije sedam desetljeća. Zbog bizarnog razloga, zato što je avionski promet u to vrijeme bio u prekidu, zbog erupcije nekog islandskog vulkana, tadašnji hrvatski predsjednik smatrao je nepotrebnim da se "maltretira putovanjem automobilom", kako bi se pridružio pogrebu i izrazio poljskom narodu sućut i prijateljstvo građana svoje zemlje. To je sigurno jedna od najvećih sramota koju je Ivo Josipović priredio Hrvatskoj.

Za razliku od Josipovića, predsjednica Grabar-Kitarović razumije što sve Hrvatsku povezuje s Poljskom. Kao što je sastanak srednjoeuropskih predsjednika u Gdanjsku 8. svibnja čvrsto povezan s Praškom deklaracijom o zločinima komunizma, važnim europskim dokumentom, potpisanim 2008. na inicijativu velikoga češkog predsjednika i važnoga europskog intelektualca Vaclava Havela, i oproštaj od poljskog predsjednika Kaczinskog bio je simbolički povezan s osudom svih prošlostoljetnih europskih totalitarnih poredaka i odavanjem pijeteta njihovim žrtvama. Koliko god tada hrvatskim demokratima bilo neugodno, u simboličnom smislu Hrvatska u tom trenutku nije bila ondje gdje je morala biti, a pet godina nakon toga nova Predsjednica nas je u simboličnom smislu vratila u srednjoeuropski demokratski kontekst.

Odnos prema Praškoj deklaraciji, a time Europskom danu sjećanja na sve žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, što ga sve zemlje Europske unije obilježavaju na dan potpisa sporazuma Molotov-Ribbentrop, 23. kolovoza, uočljiv je element diskontinuiteta koji je u odnosu na dosadašnju politiku unijela predsjednica Grabar-Kitarović. Europska politika je politika ekvidistance prema obama ključnima prošlostoljetnim totalitarizmima, a u Hrvatskoj se do sada izbjegavalo takvu ekvidistancu i relativizirao se totalitarni karakter komunizma.

Predsjednica je napravila dvije snažne geste: u tišini, bez medija, bez "navijača", poklonila se žrtvama u Jasenovcu i žrtvama poratnih izvansudskih egzekucija na Bleiburgu i tijekom Križnog puta. Oba je puta osudila karakter režima, koji je odgovoran za stradanje ljudi, i odbila bilo kakvo licitiranje žrtvama. Iako to njeni protivnici ne žele priznati, time je u hrvatsku politiku uvela novi demokratski standard te primijenila načela europske politike ekvidistance prema totalitarnim režimima. Premještanjem simbola autoritarnih i totalitarnih poredaka iz javnoga, državnog prostora (svoga Ureda) u privatne prostore, gdje nemaju značenje održavanja kontinuiteta politika s prethodnim režimima Predsjednica je, na primjer, također primijenila europski standard.

Tako je ona u tri mjeseca na simboličan način završila važan posao koji prije njena mandata Hrvatska nikako da bude obavljen. Danas su u hrvatskoj politici uspostavljeni standardi kakvi vrijede u ostalim europskim državama. Predsjednica je u svom inauguracijskom govoru primijetila da se u nekim stvarima u Hrvatskoj ponašamo kao da nismo postali dijelom Europske unije. Simbolično, nakon samo tri mjeseca uspostavljeni su europski standardi u pitanju distance prema totalitarnim i autoritarnim režimima te u poštovanju prema njihovim žrtvama.