Kolinda Grabar-Kitarović preporučila je Milanoviću da se ne povlači iz Inicijative triju mora. Hoće li je on poslušati?

U usponu nije samo federalistička, nego i suverenistička vizija budućnosti EU-a. Pred koji dan u Pragu je održan novi sastanak Višegradske grupe koju čine Mađarska, Poljska, Češka i Slovačka.

Među ovim državama postoje međusobne razlike, pa i povijesni prijepori, no njihova državna vodstva svjesna su da jedino zajedničkom suradnjom mogu afirmirati platformu koja će ponuditi alternativu nadnacionalnome inženjeringu. 

Na Višegradsku četvorku ne gleda se sa simpatijama u Bruxellesu, no koherentna i dosljedna zajednička politika prema središtu EU-a za sada ubire plodove.

Države Višegradske grupe uspješno su se suprotstavile nametanju bruxelleskih migrantskih kvota i lokota, a da i kod EU-a postoji respekt prema ovim ''unutarnjim neprijateljima'', svjedoči i činjenica da je Europska komisija na sastanak u Prag poslala svoga specijalnog izaslanika.

Austrijski premijer Sebastijan Kurz na sastanku V 4

Specifičnost susreta u češkoj prijestolnici bila je nazočnost novoga-staroga austrijskog kancelara Sebastijana Kurza. Kurz je nemalo prije sastanka V-4 u Pragu bio u posjetu kod Ursule von der Leyen.

Od nove šefice Europske komisije Kurz je navodno dobio signal da pokuša otopiti odnose države Višegradske skupine i Bruxellesa. Pritom su posebno zategnuti s Mađarskom i Poljskom, kojima se prijeti mehanizmima sankcija. Viktor Orban i Jarosław Kaczyński za mnoge u Bruxellesu predstavljaju dežurna strašila. 

Nakon određenog razdoblja ponešto slabije diplomatske aktivnosti, Republika Austrija – neutralna zemlja iznimne diplomatske važnosti – pod Kurzom poduzima sve snažnije diplomatsko djelovanje, a jedan od aspekata multivektorske austrijske (geo)politike je i približavanje srednjoj Europi, što je prirodna pozicija, s obzirom na austrijsku prošlost.

Poveznica između Austrije u vremenu premijera Kurza i Višegradske skupine predstavlja protivljenje imigracijskoj politici Bruxellesa, ali i neizbježna ekonomska i sigurnosna suradnja.

Povezivanjem s državama V 4 Kurz jača austrijski (geo)politički i geoekonomski utjecaj na prostoru nekadašnje Austro-Ugarske Monarhije. S obzirom na povijesno naslijeđe, ali i veliko diplomatsko iskustvo Austrija ima možda i najpogodniju poziciju da služi kao most između zapadne i srednje Europe.

Toga je jako dobro svjestan austrijski čelnik koji je svojedobno na sastanku V 4 u Budimpešti rekao da se zalaže za jedinstvenu Europu u kojoj će svi imati jednake izglede rasta i razvoja. Dodao je i to da ne možemo sebi priuštiti stvaranje Europe podijeljene u više kategorija.

Kurz, rekao je tada, želi blisku suradnju s Njemačkom, Francuskom i drugim moćnim europskim državama, ali želi istodobno razvijati dobre odnose i s istočnom Europom. Kurz je naglasio kako bi upravo Austrija mogla pridonijeti popuštanju napetosti unutar EU-a.

Milanović za suradnju s Austrijom, ali ne i državama V 4

Zanimljivo, za suradnju s Austrijom nedavno se založio i novoizabrani predsjednik Republike Zoran Milanović. S druge pak strane, Milanović se vrlo jasno svrstao protiv strateške suradnje s Mađarskom i ostalim državama Višegradske skupine.

Za njega Orban je "mali diktator“, a Baltik i Crno more su "opasna mora“. Po kojim su to kriterijima za Milanovića Jadran i Baltik opasna mora, dok su austrijskom premijeru upravo te države jedan od bitnih aspekata vanjske politike, a ne zaboravimo da Inicijativa triju mora ima i snažnu potporu Sjedinjenih Američkih Država? Odgovor se vjerojatno krije u dodatnoj Milanovićevoj izjavi kako to Inicijativa iritira Njemačku i Rusiju.

Odlazeća predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović preporučila je Milanoviću da se ne povlači iz Inicijative triju mora. Hoće li je Milanović poslušati ostaje vidjeti, no, ako Milanović na vanjskopolitičkome planu ne misli "sva jaja držati u istoj košari“, kao što je pred izbore najavio, onda bi uz popravljanje odnosa s Rusijom koje će vjerojatno uslijediti (za Milanovića je Orban mali diktator, ali Putina, koji ga je pozvao na Dan pobjede u Moskvu, poštuje), trebao i jačati hrvatsku srednjoeuropsku poziciju.

Predizborne najave nisu pritom obećavajuće. A obično tamo gdje se žrtvuje hrvatska srednjoeuropska pozicija, snaži se ona balkanska! Sreća u nesreći je ta što politika "regiona“ ne može imati snažan zamah u vremenu dok je na čelu Srbije bivši četnik Aleksandar Vučić s kojim, usput budi rečeno, Milanović nema nimalo dobre odnose. 

Regionalna politiku koju se teško može smatrati usklađenom s hrvatskim interesima

Zanimljiva je i Milanovićeva najava kako će vanjskopolitičkog partnera tražiti u Emmanuelu Macronu koji je, uz Angelu Merkel, danas predvodnik uvodno spomenute federalističko-unionističke struje u EU.

Takva orijentacija disparatna je sa suverenističkom. Pohvalno je što Milanović želi poboljšati odnose sa Slovenijom, no svakome iole objektivnom analitičaru međudržavnih odnosa Hrvatske i Slovenije jasno je kako problem nije u Zagrebu, nego u Ljubljani, koja već više od sto godina vodi Hrvatskoj nesklonu politiku. 

Republika Hrvatska praktički od smrti Franje Tuđmana vodi regionalnu politiku koju se teško može smatrati usklađenom s hrvatskim interesima.

Umjesto da se integrira s politički, gospodarski i tehnološki razvijenijim prostorom srednje Europe, Hrvatska se od 2000. ponovno vraća u "Regiju“ kao sinonim za bivšu Jugoslaviju te, nakon što nije prošao plan zajedničkog ulaska u EU, pristaje na geopolitičku ulogu lokomotive i stabilizatora nesigurnoga balkanskog okruženja.

Fiksacija na prostor bivše Jugoslavije rezultira slabljenjem integracije sa srednjom Europom s kojom, što je politička perverzija per excellence, Srbija danas ima možda i jače kontakte nego Hrvatska. 

Neosporno je da Hrvatska treba ekonomski i sigurnosno surađivati i s državama bivše Jugoslavije, ni jedna država, naime, nije izolirani otok, no gotovo pa narkomanska fiksacija na "Zapadni Balkan“ i ''Jugosferu'' ne može se tumačiti nikako drugačije nego kao nastavak propalih geopolitičkih eksperimenata iz 20. stoljeća.