Kolika je odgovornost poduzetnika i menadžera za nisku produktivnost rada u Hrvatskoj?

Hrvatski su radnici više nego dvostruko jeftiniji od prosjeka EU jer je prosječni trošak satnice zemalja Unije 29,1 euro. Hrvatski su radnici tri puta jeftiniji od prosjeka eurozone kojoj bi se Hrvatska trebala pridružiti s početkom iduće godine jer prosječni je trošak satnice eurozone 32,8 eura. Uz to, trošak sata rada u Hrvatskoj je i među onima s najslabijim rastom.

U potrazi za odgovorom na pitanje kako je moguće da je trošak rada u Hrvatskoj među najjeftinijima u EU, a neprestano slušamo žalopojke o skupoći radne snage koja iscrpljuje svaki poslovni pokušaj stiglo se do – produktivnosti rada. Naime, porezno opterećenje rada prema statističkoj usporedbi zemlja EU ne govori u prilog skupoći rada već dapače, prihvatljivo je. Uključujući i obvezne doprinose za zdravstvo i mirovinu iako se od izdvojenih iznosa javni sustav zdravstva raspada grcajući u dugovima, a mirovina od države za većinu današnjih radnika znači samo siguran put u siromaštvo. I broj sati rada je prihvatljiv, radnici u Hrvatskoj rade više sati nego u razvijenijim i bogatijim društvima.

Problem je, dakle u produktivnosti rada, mjeri koja nam govori što smo radeći više sati od prosjeka EU za manje novca od prosjeka EU u konačnici – stvorili. Što je produktivnost veća, odnosno što više vrijednosti možemo stvoriti radom u manjem broju sati to će sat rada biti skuplji nakon što profit stvoren tim radom bude veći.

U čemu je onda zaista problem hrvatskog gospodarstva? U radnicima koji malo rade ili u premalom broju kvalitetnih poduzetničkih pothvata koji mogu donijeti poslove na kojima se može uz kvalitetno upravljanje povećati produktivnost rada? Nažalost, zahvaljujući trendu iseljavanja i nažalost sve većoj orijentiranosti na turizam, dublje zalaženje u postavljeno pitanje dovest će nas do zaključka kako kvalitetni poduzetnici s modernim, dobrim i perspektivnim idejama teško nalaze adekvatne radnike, kako kompanije u propulzivnim industrijama koje se uspoređuju sa svojim stranim konkurentima nerijetko muku muče kako bi našli zadovoljavajuće menadžere. S druge strane poduzetnici skloni brzoj zaradi po principu 'otvorio sam tvrtku, moram odmah voziti novi BMW', a jedan od načina da to postignu je i što jeftinija radna snaga. Zahvaljujući takvom poduzetništvu trošak rada ostaje nizak, a broj sati rada visok. Jednako tako, loš menadžer koji ne zna organizirati posao od izvrsnih radnika može stvoriti sasvim neproduktivnu družinu i potom se silno žaliti da oni eto ne valjaju.

Statistički podaci EU o trošku sata rada prema kojima je Hrvatska na dnu Unije i sporo raste trebali bi biti svojevrsno sito kroz koje bi trebalo prosijavati brojne argumente u silnim javnim raspravama o radu, kapitalu, poduzetništvu, menadžmentu, bogatstvu i siromaštvu.

Nad Europu se nadvijaju moguća recesija, stagflacija, era povoljnih kredita za građane je na izmaku nakon što se država zadužila tri puta skuplje nego do sada, hrana je u razdoblju od godinu dana unatoč mjerama Vlade poskupjela 10 posto, a pretvori li zbog klimatskih promjena trenutačno visoka cijena starih energenata u trajno visoku nema tog državnog proračuna i nema te državne kompanije koja subvencijama na dugi rok može držati cijene režija prihvatljive ne samo za siromašne nego i za prosječno imućne građane.

Veća produktivnost rada, a pri tom nije riječ o više iznajmljenih kreveta u ljetnoj sezoni, nego prije o više stvorenih i na više tržišta prodanih inovacija jedina je brana od osiromašivanja u kontekstu recesije kojoj Europa trenutačno ne zna kako umaći. Prije nego što se javnost obruši na sindikalne zahtjeve za povećanjem plaća u javnom sektoru ponavljajući kako privatni sektor taj novac ne može zaraditi možda da ovaj put zastanemo i zapitamo se – zašto privatni sektor u Hrvatskoj evo za baš izgleda ništa javno ne može zaraditi?