(GEO)POLITIČKI OBJEKTIV

Koja je simbolika vatrom zahvaćene katedrale Notre-Dame na početku Velikoga tjedna?

Požar koji je početkom Velikoga tjedna - tjedna koji označava spomen na posljednje dane Kristova života, njegovu muku i smrt – zahvatio parišku katedralu Notre-Dame ražalostio je, dakako, ljubitelje kulture i umjetnosti, ali je još više morao ražalostiti svakoga iskrenog katolika i kršćanina. Notre-Dame, naime, nije samo simbol Francuske, nego je simbol europske katoličke kulture, jedna od najvažnijih crkava Zapada, a simboli su materijalizirani izrazi našega identiteta, katoličkog i europskog identiteta.

21.04.2019. u 22:30
Ispiši članak

U požaru mnogi s pravom vide veliku simboliku. Ako smo katolici, onda vjerujemo da se ništa ne događa bez volje Božje, pa se tako nije mogao dogoditi niti požar koji je prijetio da u potpunosti uništi devet stoljeća staru gotičku katedralu. Što nam poručuje simbolika vatrom zahvaćene katedrale Notre-Dame na početku Velikoga tjedna? Mišljenja sam da je simboliku odlično i sažeto opisao Luka Popov koji je na svome Facebook profilu napisao: "Vatra koja guta parišku katedralu vrlo je snažna poruka s Neba, materijalna manifestacija duhovne propasti koja vlada Europom. No i to da katedrala ipak nije izgorjela do temelja, već da su temelji i najprepoznatljiviji obrisi ipak spašeni, također je vrlo snažna nadnaravna poruka. Poruka o tome da stvar još nije izgubljena, da se Europa još uvijek stigne vratiti svojim kršćanskim korijenima i oduprijeti se vatri neopoganizma koji hara svim njezinim porama."

Vječna mržnja prema katoličkoj vjeri

U okviru rasprava o obnovi katedrale ponovno je, kao u pripovijesti "Šuma Striborova“" protukatolička guja (Hilaire Belloc: "vječna mržnja prema katoličkoj vjeri") pokazala svoj zmijski jezik. U trenutku dok djeca u Africi gladuju, oni bi sa stotinama milijuna eura obnavljali katedralu, istaknuto je kao "argument" protiv obnove katedrale. Po takvim idiotskim i odvratno pokvarenim rezonima, koji iskorištavaju nesreću afričke djece za pseudo-artikuliranje svojih protukršćanskih stavova, nije trebalo 1998. obnavljati niti Vukovar kako bi se nahranila gladna djeca u Somaliji. 

Druga skupina hrvatskih komentatora primijetila je da Francuzi nisu osobito žalovali kad su gorile stotine crkava u Hrvatskoj. I u pravu su, djelomično. No trebamo li biti isti kao oni ili kao katolici, pripadnici jedne, svete i apostolske Crkve, trebamo suosjećati sa svojom katoličkom braćom u Francuskoj? U situaciji dok su devedesetih Srbi imali potporu pravoslavnih zemalja, Bošnjaci potporu islamskih zemalja, Hrvatska zaista nije imala katoličke države iza sebe. No poanta je u tome što je tu zapravo riječ o nekada katoličkim zemljama koje su već tada izgubile svoj katolički habitus pa ih niti sudbina hrvatskih katolika nije ni mogla odveć zanimati, osim kao izraz općeljudske empatije. Mi već nekoliko desetljeća ne živimo u kršćanskoj, nego u postkršćanskoj, a u mnogim elementima protukršćanskoj Europi koja iskazuje silovitu mržnju prema svojim kršćanskim korijenima. Ta mržnja rezultira propašću Zapada koji se danas nalazi u zoni svoga sumraka. Izgorijevanje katedrale Notre-Dame predstavlja upravo simbol propadanja katoličke Europe.

Katoličanstvo je izgradilo zapadnu civilizaciju 

Rasprava o propasti Zapada traje već stotinjak godina, a u okviru propasti Zapada govori se, naravno, i o propasti Europe. Oswald Spengler pred stotinjak je godina (1918. i 1923.) objavio djelo u dva sveska pod naslovom "Propast Zapada". Američki konzervativac Patrick Buchanan pred osamnaest je godina objavio "Smrt Zapada". Hrvatski mislilac Zoran Vukman pred tri je godine objavio sjajnu knjigu "Bogoubojstvo Zapada", a prošle je godine britanski novinar Douglas Murray objavio knjigu pod naslovom "Čudna smrt Europe". Sve navedene knjige, a one su tek dio objavljenih knjiga srodnoga sadržaja, analiziraju fenomen propasti zapadne kulture i civilizacije. Pritom većina autora na propast Zapada i na propast Europe gleda kao na propast kršćanskog ustroja svijeta. Poput Notre-Dame katedrale u ponedjeljak, i kršćanstvo u Europi već nekoliko stoljeća dogorijeva. A upravo je – ne zaboravljajući doprinos grčke filozofije i rimskog prava – kršćanstvo dominantno oblikovalo zapadnu civilizaciju. 

Thomas E. Woods u knjizi "Kako je Katolička crkva izgradila zapadnu civilizaciju" piše da zapadna civilizacija Crkvi duguje uvođenje sustava sveučilišta, dobrotvorni rad, međunarodno pravo, razne znanosti (posebno zaslužan red Isusovaca), važna ekonomska i pravna načela, a da o umjetnosti ne govorimo. Prema Woodsu Katolička je crkva zapravo izgradila zapadnu civilizaciju. 

Danas je moderno govoriti o ideologiji ljudskih prava pri čemu se gotovo potpuno zaboravlja da je baš kršćanstvo dalo najveći doprinos ideji ljudskih prava. U Poslanici Galaćanima (3, 29) Sveti Pavao je jasan: "Nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!" Prvi put u povijesti razlika između slobodnog građanina i roba ovdje postaje nebitna. Ranokršćanska je poruka ta da su svi moralno jednaki i da je status slobodnjak ili rob nebitan za vječno spasenje. Ranokršćanski pisci prvi afirmiraju pojam osobe, koji je kasnije okosnica ideje ljudskih prava. 

Kršćanstvo je zaslužno za priznavanje dostojanstva svake ljudske osobe

Jordan Petereson u tom kontekstu primjećuje da je kršćanstvo postiglo gotovo nemoguće: "Kršćanski nauk uzdigao je dušu pojedinca stavljajući roba, gospodara, obična čovjeka i plemića na istu metafizičku razinu, učinivši ih ravnopravnima pred Bogom i zakonom. Kršćanstvo je naglašavalo da je čak i kralj tek jedan od mnogih. Da bi uspjelo zaživjeti nešto što se tako snažno protivilo svim evidentnim dokazima, trebalo je radikalno umanjiti značenje ideje da su svjetovna moć i slava pokazatelji posebne Božje milosti. To je dijelom postignuto zahvaljujući neobičnoj kršćanskoj tvrdnji da se spasenje ne može zadobiti ni trudom ni zaslugama, tj. 'djelima'. Kakva mu god bila ograničenja, razvoj ovakva nauka spriječio je da kralj, aristokrat i bogati trgovac nameću svoj moral narodu. Posljedično, metafizički koncept o urođenoj transcendentnoj vrijednosti svake duše postao je temeljnom pretpostavkom zapadnoga zakona i društva, iako su šanse za to bile ravne nuli."(J. Peterson, "12 pravila za život")

Woods slično ističe da mnoštvo najvažnijih načela zapadne moralne civilizacije proizlazi iz izrazito katoličke ideje o svetosti života: "Primjer takvoga upornog isticanja jedinstvenosti i vrijednosti svake osobe, na temelju njezine besmrtne duše, nije bilo moguće pronaći u antičkome svijetu. Uistinu, nekatolici su obično osuđivali siromahe, slabe i bolesne, a ponekad bi ih čak potpuno odbacili. Zbog toga je, vidjeli smo, katoličko milosrđe tako značajno i predstavlja novost u zapadnome svijetu." Woods zaključuje da su se pojmovi koje je katoličanstvo predstavilo svijetu toliko ukorijenili da su vrlo često i oni pokreti što im se opiru već prožeti kršćanskim idejama.

Prosvjetiteljski prijezir prema svakoj metafizici

Od 18. st. nešto je, međutim, krenulo krivim putem. Kršćanstvo, koje je do tada ujedinjavalo Stari kontinent (doduše, dijelom fragmentiran Reformacijom) našlo se na udaru ideologija koje ga nastoje posve iskorijeniti. Intelektualni otac Francuske revolucije J. J. Rousseau sve postojeće institucije – imovinu, religiju, društvene klase, državu vlast i građansko društvo – proglašava iluzornima i prijetvornima, nečime što treba ukinuti. Ove je institucije trebala zamijeniti  "vlast uprave u društvenom poretku" kojoj se treba podčiniti sve stanovništvo. Započinje veliki teror u kojemu se ubijaju ne samo svi protivnici revolucije, nego i oni za koje se sumnja da bi mogli sutra biti neprijatelji (sličan scenarij kasnije imamo u svim komunističkim revolucijama).

Duh Francuske revolucije, duh prosvjetiteljstva i enciklopedizma prezreo je svaku metafiziku i sve nematerijalno/neopipljivo proglasio anakronim. Uzdiže se kult razuma i kult čovjeka (sekularni humanizam), a umjesto teocentrične nameće se antropocentričnoavizija svijeta. Kao što u knjizi "Kršćanstvo i kriza kultura" piše papa emeritus Benedikt XVI., prosvjetiteljske filozofije obilježene su pozitivizmom, antimetafizičke su i to do te mjere da Bog u njima ne može naći nikakvo mjesto. "Utemeljene su na samoograničenju pozitivnoga razuma, koje je prikladno za tehničko područje, ali ono naprotiv, ako ga se poopći, uzrokuje sakaćenje čovjeka. Posljedica toga je da čovjek više ne dopušta nikakvu moralnu instancu izvan svojih računica te, kako smo vidjeli, i pojam slobode, koji se isprva čini kao da se proteže neograničeno, na kraju dovodi do samouništenja slobode."

Romano Guardini u knjizi "Konac novoga vijeka" (1950.) piše da novovjeki čovjek ne gubi samo vjeru u kršćansku Objavu, već doživljava i "slabljenje svoje prirodne religiozne sklonosti tako da na svijet sve više gleda kao na profanu zbiljnost." Bez religioznog elementa život, međutim, postaje "poput motora kojem je nestalo ulja. Pregrijava se. Svako malo nešto izgara. Dijelovi koji bi trebali točno odgovarati jedan drugome svuda se međusobno ometaju. Gubi se središte i veze. Postojanje se dezorganizira. Tada dolazi do onoga kratkog spoja koji se već trideset godina javlja u sve većoj mjeri. Dolazi do nasilja. Na taj način zbunjenost sebi traži izlaz. Kada se ljudi više ne osjećaju iznutra vezanima, organizira ih se izvana, a kako bi organizacija funkcionirala, država iza nje postavlja prisilu. Može li se, međutim, trajno egzistirati pod prisilom?"

Uništena je vjera u Boga, ali i vjera u čovjeka

Prosvjetiteljski sekularni humanizam uništio je vjeru u Boga, a u konačnici i u čovjeka. U uvodno spomenutoj knjizi Douglas Murray piše da je Europa izgubila vjeru u svojega Boga i u svoje ljude. "U Europi je uništena svaka vjera koju je čovjek imao u drugoga čovjeka. Od razdoblja europskoga prosvjetiteljstva pa nadalje, kako su vjerovanje i povjerenje u Boga slabjeli, djelomice su ih zamijenili vjerovanje i povjerenje u čovjeka. Vjerovanje u autonomnoga čovjeka ubrzalo se nakon prosvjetiteljstva koje je isticalo potencijalnu mudrost ljudske rase. A sad su oni koji su dopustili razumu da im bude vodič izgledali jednako smiješno kao i svi ostali. 'Razum' i 'racionalnost' potaknuli su ih da čine neizmjerno nerazumne i neracionalne stvari. Bio je to samo još jedan sustav koji su ljudi iskoristili kako bi nadzirali druge ljude. Ljudi su uništili vjerovanje u autonomiju čovjeka."

Današnji Zapad, Europa i Sjedinjene Američke Države, predstavljaju područja iznimnog prosperiteta i bogatstva. No za što je Zapad iskoristio svoje bogatstvo i slobodu? Za stvaranje društva i kulture koji po razuzdanosti i dekadenciji nalikuju na kasno Rimsko Carstvo. Današnji vrijednosni ustroj Zapada ne samo da se u potpunosti udaljio od kršćanstva, nego je otvoreno antikršćanski. "Ako je s jedne strane kršćanstvo našlo svoj najdjelotvorniji oblik u Europi, s druge strane treba također reći kako se u Europi razvila kultura koja predstavlja najdublju suprotnost ne samo kršćanstvu, nego i religioznim i moralnim tradicijama čovječanstva." (J. Ratzinger, "Kršćanstvo i kriza kultura")

Engleski povjesničar Christopher Dawson u knjizi "Razumijevanje Europe" piše kako je opadanje europske moći u međunarodnim odnosima povezano s odustajanjem Europe od svojih kršćanskih korijena, od svoje kulture i tradicije, i kako je pobuna protiv europske kulture jedan od ključnih uzroka opadanja političkog ugleda Europe. Od centra svijeta Europa je došla do stanja u kojemu na međunarodnoj razini igra sve manju ulogu i predstavlja marionetu prekooceanskog mlađeg brata.

Gubljenje središta

Austrijski povjesničar umjetnosti Hans Sedlmayr napisao je knjigu "Gubljenje središta" u kojoj možemo reći da je dao duhovnu dijagnozu vremena kroz proučavanje umjetničkih djela u 19. i 20. st. U nizu umjetničkih djela on vidi simptome u kojima se ogledava drama našega vremena. Ta je drama u gubljenju kršćanstva kao središta. A izgubiti središte znači  izgubiti čovječnost (Pascal). Da je živ danas bi Sedlmayr mogao napisati mnogo deblje izdanje svoje znamenite knjige. Pustimo na stranu profanu umjetnost. Dovoljno je pogledati arhitekturu moderno izgrađenih crkvenih zdanja i usporediti ih s crkvama iz prošlih stoljeća da bismo vidjeli strašnu eroziju duha, umjetnosti i kulture. I to na planu sakralne umjetnosti.

I sama Katolička crkva nakon Drugoga vatikanskog koncila nalazi se u stanju velikog nemira; dim sotonin je kroz neku pukotinu ušao u Crkvu (Pavao VI.), a tradicionalni katolici tu pukotinu vide u razaranju liturgije, tj. tradicionalne latinske Mise prema kojoj – kako je u knjizi intervjua "Sol zemlje" govorio Benedikt XVI. – postoji neshvatljiva mržnja i otpor i u samim katoličkim redovima. Kad se razori liturgija, kad se dezavuira Sveta misa, onda plodovi ne mogu biti drugačiji nego što jesu: pedofilski skandali skandaliziraju i sablažnjavaju javnost, a i same vjernike katolike. 

Europa je odricanjem od kršćanstva izgubila svoje duhovno središte. Gubitak je započeo u vremenu prosvjetiteljstva, a kulminira posljednjih pedesetak godina. I katedrala Notre-Dame posljednjih se desetljeća kao i mnoge crkve u Europi de facto pretvorila u muzej. Francuski autor Stéphane Bern o tome piše: "Prije stotinu godina Notre-Dame bila je puna vjernika koji su se ondje molili, a među njima našao bi se i poneki raspršeni turist kojeg je zanimalo zdanje. Danas je upravo obrnuto: Milijuni turista koji dolaze u Notre-Dame radi njezina razgledanja, a među njima nekoliko izgubljenih vjernika koji se ondje mole."

Kršćanstvo je prestalo biti 'velika pripovijest'

Kršćanstvo jednostavno više nije "velika pripovijest" koja bi ujedinjavala i uređivala europsku sadašnjost i budućnost, što će imati teške posljedice po Europu. Poslušajmo Murraya: "Europljani u dvadeset prvome stoljeću ostaju bez ijedne unificirajuće ideje koja bi im mogla urediti sadašnjost ili ukazati na budućnost. U svako bi doba gubitak svih unificirajućih priča o našoj prošlosti ili ideja što učiniti s našom sadašnjošću ili budućnosti bili ozbiljan problem. A u vrijeme bitnih društvenih promjena i previranja, posljedice su kobne. Svijet dolazi u Europu točno u trenutku kad je ona iz vidika izgubila vlastiti identitet. I dok bi dolazak milijuna ljudi iz drugih kultura u jaku i čvrstu kulturu mogao funkcionirati, dolazak milijuna ljudi u iznurenu i umiruću kulturu opterećenu krivnjom sigurno ne može."

Vakuum nastao gubitkom kršćanstva kao duhovnog središta, popunit će neka druga "velika pripovijest". Simptomatičan je u tom smislu upravo primjer Francuske. Prema anketi Ipsosa iz veljače 2016. godine 33,2 posto srednjoškolaca u Francuskoj izjašnjava se kršćanima, a 25,5 posto muslimanima. Ovo su činjenice, a vrijednosne sudove o budućnosti Francuske, nekada najstarijoj kćeri Katoličke crkve, prepuštam čitateljima. Već 2016. u predgrađu Saint-Denisa na sjeveru Pariza, središnjem mjestu francuske povijesti i kulture, mjestu velike katedralne bazilike i grobova francuskih kraljeva, u jedno nedjeljno jutro održavala se Sveta misa, a teško naoružana vojska morala je štititi svećenike i grobove francuskih kraljeva. Samo prošle godine vandalizirano je 875 crkava u Francuskoj, a krađe su prijavljene u 129 crkava. Je li to budućnost Europe?

Misterij praznoga groba

Danas je Uskrs, najvažniji kršćanski blagdan. "Veliki katekizam" proglašen od  Sv. Pija X. uči nas da na svetkovinu Uskrsa slavimo otajstvo uskrsnuća našega Gospodina Isusa Krista, tj. slavimo što se toga dana njegova presveta duša ponovno sjedinila sa svojim tijelom od kojega ga je bila odijelila smrt. Slavimo njegov novi, slavni i besmrtni život. Svojom smrću Isus Krist nas je oslobodio grijeha i pomirio s Bogom, a svojim uskrsnućem otvorio put u vječni život. Isusovo uskrsnuće je temelj naše vjere, jer nam je svojim uskrsnućem Isus Krist dao glavni dokaz svoga božanstva i istinitosti naše vjere. 

Isusovo uskrsnuće veliki je misterij za sve kršćane i katolike. Misterij praznoga groba čini bit naše vjere jer bi bez praznoga groba Isusa Nazarećanina sve što činimo bilo potpuno besmisleno. Bez praznoga groba, kao pobjede života nad smrću, nakon tjelesne smrti sve bi predstavljao ništavilo i besmisao. Prazni grob Isusa Krista našu tjelesnu smrt čini početkom novoga života. Dakako, za one koji su na ovome prolaznom svijetu slijedili nauk Katoličke crkve. Na žalost, većina modernih ljudi ako se kulturološki i smatraju katolicima ne vjeruju u misterij praznoga groba. To je posebno vidljivo kod političara koji se deklariraju katolicima, a političko djelovanje im je protukatoličko. Takvi sebi kopaju vječni grob, jednako kao što si ga kopa i Europa koja je odbacila kršćanstvo kao svoj orijentir i putokaz.

Katedrala Notre-Dame gotovo se cijela urušila od požara koji je izbio u ponedjeljak. Slično je stanje i s nekada katoličkom Europom. I Europa se ljulja na litici koja vodi u potpunu propast, što posebno vrijedi za njezin zapadni dio. Godine koje su pred nama zadnja su šansa za spas Europe koji može doći jedino revitalizacijom njezinih kršćanskih korijena. Ako ne dođe do obnove kršćanskih vrijednosti u Europi (a jedna od kršćanskih vrijednosti je otvorenost prema životu), to će biti scenarij požara u katedrali Notre-Dame, ali bez dolaska vatrogasaca. Europa će vrijednosno izgorjeti i nestati, što je već danas slučaj u nekim dijelovima zapadne Europe koji sliče na Bliski istok i sjevernu Afriku. 
Požar u katedrali Notre-Dame bio je potreban kako bi europski političari napokon, makar stidljivo spomenuli katoličke korijene Europe. Nadamo se da sljedeći spomen katoličke Europe neće biti izrečen na njezinu sprovodu i da tek gubitkom nećemo shvatiti što smo nekada imali…

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.