Koga će 'hrvatsko tržište' prije zbrinuti; mljekare iz Megglea ili birokrate iz HGK?

Njemački je Meggle izgleda iznenadio sve. I radnike, i lokalne političare i kooperante. I pokazao hrvatsku gospodarsku nemoć u svom svojem raskošnom užasu.

Odvojimo li komentare političara na slučaj Meggle od ljudi koji su ih srčano iznijeli, jer je povijest pokazala da se ljudi mijenjaju, a komentari ostaju uvijek isti, morali bismo se, ako nismo do sada zapitati – a kako ćemo mi zadržati bilo kojeg inozemnog investitora u prerađivačkoj industriji u Hrvatskoj?

O Meggleu je s političkih pozornica rečeno kako je ''nedopustivo preseljenje proizvodnje u Srbiju i BiH''. Da se sele u Mađarsku obećali bismo im se kupovati Meggle i dalje. Ovako ćemo urlajući u mikrofone ogaditi taj brend svima, jer to će biti srbijansko i bosansko mlijeko, a ne više ono od krava sa slavonskih pašnjaka. Prodaja uvozne hrane dominira hrvatskim tržištem, eto zato što domaće stanovništvo naprosto ne kupuje ništa osim domaće robe.

Pa čemu je Meggle uopće služio?

O Meggleu je rečeno i da bi državna razvojna banka trebala dati beskamatni kredit radnicima koji bi sami trebali nastaviti proizvodnju i donositi odluke. Pa da konačno radnici budu svojeg kruha gospodari? U tom kontekstu doista nije jasno čemu je Meggle uopće služio proteklih skoro 20 godina. Nema ničeg lošega u radničkom dioničarstvu. Teoretski, ničeg lošega ne bi trebalo biti niti u radničkom upravljanju tvornicom. Teoretski nema ničeg lošega ni u inozemnoj investiciji.

Nažalost, ne živimo od teorije, nego od prakse. Slučaj Meggle podsjetio nas je da je potražnja za mlijekom domaćih postrojenja za preradu mlijeka veća od domaće proizvodnje mlijeka. O kvaliteti mlijeka, udjelu masnoće u njemu, također se može razgovarati, no sama činjenica o količini proizvodnje dovoljna je za jednostavnu poruku svim političarima koji su iskoristili trenutak da bi zavapili kako je ''užasno'' to što Meggle odlazi.

Preradu i proizvodnju na nekoj lokaciji održavate tako što zadovoljavate potrebe te prerade i proizvodnje. Ni krave ne pasu zemlju tamo gdje nema trave. Ni mljekara ne prerađuje mlijeko tamo gdje količina parafiskalnih nameta, poreznih davanja i nužne poslovne papirologije vjerojatno premašuje količinu kvalitetne mlječine sirovine.

''Tvornice radnicima'' u kontekstu u kojemu na kraju godine poreznim prihodima pokrivamo gubitke toga radničkog poslovnog pothvata, nitko ne želi gledati.

U svakom slučaju, puno se buke podiglo oko otkaza u Meggleu. Javno je to zgražanje kao utjeha zbog nemoći u nalaženju rješenja. Javno je to zgražanje kao zamjena za ispriku, jer se malo, ili ništa nije činilo u posljednjem desetljeću, da se na tom mjestu tamo prerada mlijeka učini poslovnom isplativom.

Izjava koja je naišla na podsmijeh

S druge strane, otkaze, njih čak 150, najavila je Hrvatska gospodarska komora. I nitko nije rekao niti riječ. Samo je šef HKG Luka Burilović izjavio kako nikome nije lako otpustiti 150 ljudi. I ta je njegova izjava naišla na podsmijeh. Nitko ne žali za 150 ''uhljeba''. Šale se nižu. Mora da je kriza došla do grla kada HGK otpušta.

I to su ljudi. Baš kao i oni iz Megglea. Na pragu recesije. O njima ništa. Ali, tišina ima svoju snagu. Kao i državni i lokalni aparat. HGK otpušta 150 ljudi. Sitnica. U tišini, možemo pretpostaviti, većina će njih biti – zbrinuta. Što je to stotinjak ljudi koje treba razmjestiti na poslove u administrativnim službama u moru drugih institucija, koje će se zbog krize reformirati tako što će prirodnim odljevom u mirovinu smanjiti broj zaposlenih?

A mljekare ćemo oplakati. Za njih nema tržišnog potencijala. I to je istina. Dok god je kvalitetom usporediv domaći proizvod skuplji od kvalitetom usporedivog stranog proizvoda – za domaće nema tržišnog potencijala. Tko je mljekarima kriv što nisu išli u birokrate pa da pošteno služe naciju poznavanjem rada na računalu.