Klijentelizam kao rak rana

Snažne države svoju snagu temelje na gospodarskoj moći koja je od ključne važnosti i za vojnu moć. Gospodarsku moć neke države čine tri faktora: geografski, demografski i privredni. Geografija je sudbina neke države: Friedrich Ratzel, utemeljitelj političke geografije, pisao je kako države u rastu teže osvajanju država koje su manje uspješne i uvijek se nastoje proširiti na strateški i gospodarski najvrjedniji prostor. Klasičan je primjer bila Njemačka koja je nastojala proširiti svoj – Ratzelovim riječima - ''Lebensraum'' (životni prostor“).

Danas, nakon svih krvavih iskustava dvadesetog stoljeća, ''pokoravanje'' se radi na malo suptilnije načine pa se tako  - pod egidom slobodnog protoka ljudi, robe i kapitala - praktički cijeli prostor srednjoistočne Europe posljednjih godina – to ne vide jedino oni koji to ne žele vidjeti - pretvara u mjesto za izvoz ljudi i sirovina. A bez ljudi, drugoga faktora, nije moguće imati jako gospodarstvo: ljudi su najvažniji gospodarski čimbenik; ljudski kapital je najveći kapital. Bez ljudi nema vojne sile, gospodarstva niti kontrole nekog prostora. Gdje nema života – nastupa smrt, u baš svakome pogledu. Ili taj prostor jednostavno supstituira neko drugo stanovništvo.

Monarhistička Jugoslavija - balkanizacija

Gospodarska slika Republike Hrvatske, takva kakva jest, proizvod je povijesnoga naslijeđa i aktualnih političko-društvenih odnosa. Do 1918. Hrvatska je predstavljala siromašnu periferiju Austro-Ugarske Monarhije, baš kao i susjedna Slovenija. U koliko je gospodarski ''razvijen'' prostor Hrvatska integrirana 1. prosinca. 1918. ponajbolje svjedoči činjenica da je Hrvatska uz Sloveniju bila najrazvijeniji dio prve Jugoslavije. Monarhistička Jugoslavija bila je agrarna, zaostala i slabo razvijena zemlja s gospodarstvom koje je bilo neujednačeno i neravnomjerno razvijeno (različito povijesno naslijeđe). Radilo se o državi u kojoj se razvijao periferni kapitalizam.

Ulaskom u prvu Jugoslaviju Hrvatska se društveno balkanizira (korupcija, veze, snalažljivost, negativna selekcija), a Hrvatska se zapušta na račun drugih država. Kao što navodi Matković (Hrvoje Matković, ''Povijest Jugoslavije'', 2003, str. 145.), u razdoblju od 1929. do 1938. u razvoj industrije investirano je u Srbiji 44 posto, Bosni i Hercegovini 11 posto, Crnoj Gori 11 posto, Makedoniji 8 posto, Sloveniji 10 posto, a u Hrvatskoj samo 7 posto.

Komunistička Jugoslavija: Permanentno stanje krize i preživljavanje uz zapadnu pomoć

Stvaranje komunističke Jugoslavije značilo je uspostavu jednostranačke vlasti, suzbijanje i likvidaciju političkih protivnika, a usporedno je tekao i proces razvlašćivanja imućnih građana i seljaka. Provedena je agrarna reforma kojom su temeljito izmijenjeni vlasnički odnosi poljoprivrednog zemljišta (oduzeta je zemlja svim pojedincima iznad površine od 35 ha).

Provodi se kolonizacija, a učinjena je i konfiskacija imovine vlasnika koji su poslovali u ratno doba i koji su proglašeni ratnim bogatašima. Uslijedila je nacionalizacija krupne imovine građanskoj sloja stanovništva (1946.) Uvodi se tzv. planska privreda, ukida slobodno tržište, a cjelokupno gospodarstvo stavlja pod strogi nadzor države. Umjesto slobodnog tržišta roba država uvodi raspodjelu potrepština za život na temelju doznaka. Potrošači dobivaju bonove za kupovinu strogo određenih mjesečnih količina hrane, odjeće i obuće. (Matković, 2003, str. 286.)

Stanje krize predstavljalo je permanentno stanje jugoslavenske ekonomije, ako tu izuzmemo razdoblje od 1955. do 1961. kada se izgrađuje kakav takav komunalni sustav, a Jugoslavija iz geopolitičkih razloga (kontrateža Sovjetskom Savezu) dobiva znatne pomoći od zapadnih zemalja (cca 50 % svih ulaganja), a posebno od SAD-a. Danas, kad je aktualna nabava borbenih zrakoplova, zanimljivo je za istaknuti da su se lovački mlazni zrakoplovi od SAD-a tih godina ''kupovali'' po cijeni od 10.000 američkih dolara. (Vladimir Stipetić, ''Dva stoljeća ekonomskog razvoja hrvatskoga gospodarstva (1820. – 2005.)'', 2012, str. 326.)

Slom jugoslavenske ekonomije bio je neminovan

Zahvaljujući ratnim reparacijama, financijskoj pomoći Zapada u okviru politike ''obuzdavanja'' SSSR-a i kasnijim doznakama tzv. privremenih radnika u inozemstvu jugoslavenska je ekonomija kako- tako funkcionirala do 1979. (od 1976. do 1980. Jugoslavija se zadužuje 20 milijardi dolara) kad dolazi do potpunog zastoja rasta proizvodnje i nastaju golemi poremećaji u radu gospodarstva. Uslijedilo je razdoblje pada standarda, velike nezaposlenosti, visoke inflacije i ''legendarnih'' mjera štednje poput par-nepar vožnje.

Slom je bio neminovan, a bio je vidljiv već 1965. kad je tržišna reforma otkrila da 600.000 industrijskih radnika, gotovo pola industrijske radne snage, radi u poduzećima koja posluju s gubitkom. (Sabrina P. Ramet, ''Tri Jugoslavije. Izgradnja države i izazov legitimacije 1918. – 2005 2012'', 2009, str. 332). Unatoč toj spoznaji i sljedećih dvadeset i pet godina nastavilo se s ulupavanjem novca u nerentabilna poduzeća.

Nakon što je Jugoslavija zbog pada Berlinskog zida izgubila na geopolitičkoj važnosti, zatvorena je zapadna financijska pipa i slom je bio konačan. Socijalistička ekonomija jednostavno ne funkcionira u praksi i izgubila je bitku s daleko djelotvornijim kapitalističkim sustavom. Svi socijalistički modeli ab ovo bili su predodređeni na propast i bilo je samo pitanje vremena kad će propasti, ili se kao u slučaju Kine transformirati u tržišne oblike.

Partikularni interesi vladaju Hrvatskom

Socijalistički mentalitet (filozofija ''radio ne radio, svira ti radio'') i praksa financiranja gubitaša (Uljanici i ostali muljanici) metastazirala je, na našu veliku žalost i u demokratsku hrvatsku državu. Samo u brodogradnju uloženo je oko 40 milijardi kuna iako je svakome tko zna išta o ekonomiji trebalo odavno biti jasno da je brodogradnja uglavnom pobjegla u Aziju i da je nemoguće konkurirati azijskome tržištu. Uljanik je pritom tek paradigma.

Koliko je samo ljudi zaposleno u državnoj upravi i po državnim poduzećima po partijskim i kojekakvim drugim podzemnim i nadzemnim vezama? Hrvatska je mnogima dobar bankomat i sve se više pretvara u objekt hajdučije i podjele ''ratnog'' plijena. Partikularni interesi, često slizani s kriminalnim i (polu)mafijaškim metodama djelovanja, premrežili su sve pore društvenog života i zapravo vladaju današnjom Hrvatskom.

Klijentelizam kao temelj političke stabilnosti

Eastonov model političkog sustava pokazuje da svaka vlast teži prema stabilnosti (ekvilibrijumu) na temelju ravnoteže inputa (potpora naroda) i outputa (odluke i djelovanja vlasti, npr. alokacija javnih sredstava). Čini se da je temelj ekvilibrijuma političkog sustava u Hrvatskoj sve više isključivo balkanska filozofija ''ruka ruku mije'', tj. klijentelizam. Kadroviranje (drug Lenjin: najvažnija politika je kadrovska politika!), uhljebljivanje partijskih adlatusa na veće, ili manje sinekure i potkupljivanje birača sitnim ustupcima i obećanjima postali su glavni modeli hrvatskog društveno-ekonomskog sustava.

A to, dakako, ne implicira jedino visoke poreze koji destimuliraju privatno poduzetništvo, nego i male mogućnosti ikakvih promjena jer veliki broj ljudi na ovaj ili onaj način ''prištekan'' na proračun (tzv. fiskalna iluzija). Oni koji se ne uspiju ''snaći''“ (snađi se, druže!), mogu raditi za minimalac, ili potražiti sreću u bijelome svijetu.

Klijentelistička hobotnica poprimila je groteskne oblike

Klijentelistička hobotnica u Hrvatskoj do 2019. poprimila je groteskne oblike koji sve većem broju ljudi ogađuju samu državu. Razina do koje su političari spremni ići u kršenju zakona, a pravosuđe u zataškavanju takvih slučajeva, počela je prijetiti opstojnosti ove države, posebno ako uzmemo u obzir moralni relativizam koji zahvaća i tzv. obične ljude (''đubre je ukralo, ali ti kao ne bi ukrao da možeš?!'').

Pred kraj Jugoslavije i ta je država financirala gubitaše, a drugovi su uhljebljivali svoje drugare. Takav sustav potiho je postao predmet sprdnje, gađenja i straha. Svaka slučajnost s današnjim vremenom, naravno, nije slučajna i poziva nas sve da se opametimo i dozovemo pameti dok još je još vrijeme. Mali narodi nemaju pravo na mnogo velikih pogrješaka, a hrvatski je narod svoje grješke plaćao skupo i preskupo.