SAD se odlučio za politiku obuzdavanja Rusije i Kine, pa i po cijenu ratnog sukoba

Singapurski političar i analitičar Lee Hsien Loong u svojedobnoj analizi za "Foreign Affairs" napisao je da su Sjedinjene Američke Države pred temeljnim izborom: hoće li uspon Kine promatrati kao egzistencijalnu prijetnju i pokušati ograničiti njezin uspon svim raspoloživim sredstvima ili će prihvatiti Kinu kao globalnu silu. Ako odaberu potonji put, Sjedinjene Američke Države moraju stvoriti pristup Kini koji će poticati suradnju i zdravu konkurenciju gdje god je to moguće i ne dopuštati rivalstvu da zatruje čitav odnos.

Idealno bi bilo, smatra Loong, da se ovo natjecanje odvija u dogovorenom multilateralnom okviru pravila i normi koje upravljaju Ujedinjenim narodima i Svjetskom trgovinskom organizacijom (WTO). Sjedinjene Države vjerojatno će ovo smatrati bolnom prilagodbom. Međutim, koliko god težak zadatak bio za Sjedinjene Države, vrijedi uložiti ozbiljan napor kako bi se udovoljilo težnjama Kine u okviru trenutnoga sustava međunarodnih pravila i normi. Ovaj sustav nameće, dodaje Loong, odgovornosti i ograničenja svim zemljama, jača povjerenje, pomaže u rješavanju sukoba i stvara sigurnije i stabilnije okruženje za suradnju i konkurenciju. Ako Sjedinjene Države umjesto toga odluče pokušati obuzdati uspon Kine, riskirat će izazvati reakciju koja bi mogla dovesti dvije zemlje na put koji će značiti desetljeća međusobnih sukoba.

Odabran je put kineskog obuzdavanja

Posljednjih mjeseci čini se očitim da je Washington izabrao put kineskog obuzdavanja. No za razliku od vremena hladnog rata kad je SAD dobio Kinu na svoju stranu, što je pomoglo izolaciji Sovjetskog Saveza, još uvijek jedina globalna supersila sada će voditi politiku dvostrukog obuzdavanja Narodne Republike Kine i Ruske Federacije istodobno. Koliko je takva politika realna pokazat će budućnost.

Analitičar Richard Fontaine u analizi za "Foreign Affairs" primijetio je da je Washington odlučio natjecati se, a ako je potrebno i sukobiti i s Rusijom i s Kinom na neodređeno vrijeme  On pritom smatra da je natjecanje s Kinom i Rusijom o svakom pitanju, i na svakom mjestu gdje su ove države aktivne, recept za neuspjeh. Kreatori politike trebali bi se najviše usredotočiti na radnje na mjestima i na pitanja gdje je potencijalna šteta za ključne interese SAD-a velika, a potencijalna korist za izazivača značajna. Potrebno je, smatra Fontaine, usmjeriti velik dio energije i resursa na rusku prijetnju u njezinoj trenutnoj akutnoj fazi, dok bi dugoročno valjalo lavovski udio obojega posvetiti Kini.

Promjene u kineskoj vanjskoj politici

Do promjena posljednjih je deset godina došlo i u kineskoj vanjskoj politici, a one se poklapaju s mandatom Xi Jinpinga. Deng Xiaoping smatrao je da Kina mora pozorno promatrati i osigurati svoj položaj u međunarodnim odnosima, skriti sposobnost i ne polagati pravo na međunarodno vodstvo. Deng je smatrao da Kina treba nastaviti s reformama i projektom otvaranja te da ne treba osporavati, a kamoli zanijekati američku poziciju dominantne sile u svijetu još jako dugo, ako uopće ikada.

U posljednjih desetak godina Jinping je promovirao viziju asertivnije Kine. Dok je Deng Xiaoping, kako je rečeno, isticao da treba prikriti sposobnost i ne polagati pravo na međunarodno vodstvo, kineski predsjednik Xi Jinping zaokrenuo je takvu politiku i s projektom "Pojas i put" istupio na međunarodnu scenu s neskrivenim ambicijama za jačanjem kineskoga globalnog geoekonomskog i geostrateškog utjecaja.

Nakon nedavnog kongresa Kineske komunističke partije, koji je Jinpingu osigurao moć kakvu nije imao ni Mao Zedong, dolazi do još snažnijeg vanjskopolitičkog iskoraka Pekinga. Nekonfrontacijski pristup koji je karakterizirao kinesku vanjsku politiku, mijenja se i postaje mnogo direktniji kao odgovor na američke pokušaje kineskog obuzdavanja. Novi kineski ministar vanjskih poslova Qin Gang prošloga je tjedna održao svoju prvu dugačku konferenciju u sklopu koje je predstavio kinesku vanjskopolitičku agendu za sljedeće godine. U govoru je istaknuo da je odnos Kine s Rusijom "bedem snage i stabilnosti", a odnos između Kine i SAD-a, zajedno s američkim saveznicima, "izvor napetosti i sukoba".

"Američka strana tvrdi kako žele nadjačati Kinu te da pritom ne traže sukob. No u stvarnosti, američko tzv. natjecanje predstavlja opće okruženje i pritisak, igru s nultom sumom gdje ili živite ili umirete... Ako SAD ne stisne kočnice i nastavi se kretati ovom brzinom po krivom pravcu, nema tog branika koji će spriječiti prevrtanje - doći će, bez dvojbe, do sukoba i konfrontacije", poručio je kineski ministar vanjskih poslova.

Mnogi će analitičari u idućem razdoblju raspredati o tzv. Tukididovoj zamci, tj. o vjerojatnosti sukoba sile u padu i sile u usponu. Bila ta teoretska konstrukcija u ovome slučaju primjenjiva ili ne jedno je nedvojbeno: surovi realizam vratio se u međunarodne odnose, a disciplina geopolitike ponovno je "in" kao i do pada Berlinskog zida.

Novi hladni rat sada je i službeno objavljen…