Kineski dnevnik – predavanje na Normalnom Sveučilištu

Nikada mi  za vrijeme letenja nije bilo tako hladno kao tijekom leta za Peking. Učinilo mi se da je hladnoća postala još oštrija kada sam na monitoru ugladao kako letimo preko Sibira. Sletjevši na pekinšku pistu, umoran i nenaspavan,  gotovo da i nisam mogao razlikovati muške i ženske osobe. Pomislio sam kako je tek bilo u Maovo vrijeme Kulturne revolucije kada su svi nosili iste radničke bluze. Sjetio sam se one nezaboravne partizanske poeme «Mila majko, ti ne roni suza...».

Lovačke priče o zgodnim, mladim Kineskinjama koje  «dočekuju»  muškarce sa Zapada imale su neobičnu aplikaciju u mome slučaju. Neposredno prije polijetanja za Peking kolege iz Kineskog organizacijskog odbora javili su mi, uz mnoštvo drugih obavijesti, da će me u pekinškoj zračnoj luci čekati doktorand Zhang Yan s plakatom  na kojemu će pisati moje ime. U redu načičkanih natpisa već na samom početku ugledao sam svoje ime. Umjesto očekivanoga muškarca, bila je simpatična djevojka, koja se predstavila kao Catherine. Nije, doduše, izgledala kao Mata Hari u filmu Curtisa Harringtona, koji sam gledao tijekom leta za Peking, ali je zračila nekom neobičnom privlačnošću. Nakon dobrodošlice  na tečnom engleskom  krenula je s pitanjima koja se u pravilu postavljaju u takvim okolnostima, «kakav je bio let?», «kako se osjećate?», «želite li nešto popiti prije nego uđemo u auto?».  Iz pristojnosti sam je upitao je li dugo čekala, iako mi je odmah sinula pomisao da je pitanje zapravo glupo s obzirom na činjenicu da je zrakoplov Austrian airlines stigao 15 minuta ranije nego što je planirano. Odgovorila je s osmjehom: «Samo dva sata». Kasnije sam saznao da kineski šefovi treniraju svoje vjerne nasljednike u neobičnoj discipliniranosti da trebaju uvijek doći na sastanak najmanje pola sata prije dogovorenoga vremena. Catherine je došla sat vremena prije slijetanja zrakoplova. Neobičan znak poštivanja prema gostu kojeg se čeka. Nakon jednoipolsatne vožnje u novom audiju  šestici stigli smo u elitni dio Pekinga  Zhongguankung, u već spomenuti hotel Lakeview. Fina i simpatična djevojka odjednom je eksplodirala kada su joj gospoda na recepciji rekli  da hotelska soba još nije namještena i da ćemo morati pričekati petnaestak minuta. Vidno uzbuđena, naredila je  nosaču da ipak odnese moj kofer u sobu na petom katu koji je bio uglavnom rezerviran za članove naše Akademije. Dok sam u miru ispijao kinseki espresso, gledao sam kako Catherine telefonira i šeta hotelskim lobbyjem. Kad su joj javili da je soba spreman, dopratila me je do sobe.  Htjela je osobno provjeriti jesu li, sukladno protokolu, uredno posložili cvijeće i voće, zajedno s materijalima za konferenciju koji su bili u  posebnoj printanoj vrećici s logom IIP-a. Zamolila me da provjerim odgovara li mi  kineska košulja koju su nam sašili za svečanu večeru, budući da sam ležerno napisao veličinu XL. Kasnije sam saznao da je većina ostalih kolega dala detaljne podatke o svojim mjerama. Još jednom se ispričala za neočekivani faux pas, naklonila se, pozdravila me i rekla da će obavijestiti nadležne osobe o «propustu» koji se dogodio. Pola sata kasnije zazvonio je telefon u mojoj sobi.  Javila se ponovno Catherine.  Htjela me je obavijestiti da ne mogu pristupiti internetu preko Googlea i Yahooa, nego da, nažalost, moram koristiti kinesku verziju internetske tražilice Bing.

Kada je moj prijatelj Hans-Peter Grosshans, profesor na Sveučilištu u Münsteru, saznao da putujem u Peking na konferenciju IIP-a, rekao mi je da će predložiti jednom svome  poznaniku, profesoru filozofije na “Normalnom Sveučilištu Beijing”  da me pozove  održati predavanje na njegovom faksu.  Ubrzo nakon toga javio se dopisom profesor za Njemački idealizam Thomas Qu sa zamolbom da predložim neku temu predavanja, po mogućnosti iz klasične njemačke filozofije. Od pet tema koje sam predložio Prof. Qu,  koji je doktorirao na Sveučilištu u Heidelbergu o Goetheu, izabrao je naslov  “Hermeneutička filozofija kao ‘mainstream’ u kontinetnalnoj Europi”.  Predavanje sam održao prije početka konferencije. U hotelu  je zajedno s vozačem čekao u “dogovoreno” vrijeme “doktorand”, no ovaj put je ipak bio muškarac i bez europskog imena. Piše doktorat o Hegelu, a prof. Qu ga je poslao kao moju pratnju. Hegelovski rečeno, kod Kineza ne postoji slučaj pa dopredsjednika Međunarodnog Hegelova društva treba dočekati doktorand o Hegelu.

Odabrali smo, po vragu, najgore vrijeme gužve, pa je umjesto 45 minuta vožnja trajala sat i pol vremena. Kasnije sam primijetio da se u gradu od 15-ak milijuna stanovnika puno brže stiže podzemnim  vlakom nego automobilom, ali kinesko gostoprimstvo očito ne robuje kriterijima temporalnosti. Na kasnom ručku, koji je organiziran prije moga predavanja, kao i na samom predavanju bili su  nazočni gotovo svi kolege s Odjela za filozofiju Normalnog sveučilišta u Pekingu.   Na ulazu u Sveučilište stajao je veliki plakat s mojim imenom i prezimenom, te tema predavanja. Sve ostalo je bilo na kineskom. Iznenadio sam se kako su studenti dobro upućeni u sadržaj i problematiku hermeneutičke filozofije. Nisam mogao ne spomenuti da je utemeljitelj hermeneutičke metode bio Hrvat Matija Vlačić Ilirik, protestant iz Lutherova vremena. Rekao sam Kinezima da je Vlačić poslije predsjednika Tuđmana ipak najznamenitiji Hrvat, i da se upravo u trenutcima dok ja njima držim predavanje o hermeneutičkoj filozofiji u istarskom Labinu održava međunarodni simpozij o Vlačiću na kojem sam i ja osobno trebao sudjelovati. Studenti me nisu ništa pitali za Druga Tita, kao ni za Božu Skoku, koji je od ovog notornog zločinca  napravio prepoznatljiv «hrvatski brend».

Diskusija  je nakon predavanja bila posebno zanimljiva. Sa svih strana “sijevala” su pitanja o ideologiji i kritici,  kao i primjedbe da je filozofija u totalitarnim sustavima  gotovo uvijek postajala sluškinja režima, kao što najbolje potvrđuje slučaj Kulturne revolucije u Kini. Thomas Qu, koji je proveo deset godina u Njemačkoj i tamo prešao na protestantizam, očito je nesvjesno “inficirao” svoje studente zapadnjačkim slobodarskim duhom koji se supstancijalno razlikuje od  ekonomskog liberalizma kineske Vlade premijera Li Keqianga. Nisu izostale ni kritičke primjedbe o nametnutom “planiranju obitelji” i prisilnim pobačajima za koje nova generacija kineskih studenata nema razumijevanja. 

Inače, glede broja  djece, koje danas mogu imati kineski bračni parovi, dogodio se značajan pomak jer je kineska Vlada dopustila supružnicima da mogu imati dvoje djece pod uvjetom ako je svaki od partnera bio jedino dijete. Budući da u Kini Kini ima nešto manje od 30-ak milijuna gejeva i gejica, računajte da će  u blisko vrijeme broj Kineza s milijardu i pol skočiti na tri milijarde. Kineski kršćani, kojih prema mišljenju kolege Qua ima više od 150 milijuna polako postaju sve više dio elite koja dominira u gospodarskim lobbyjima, sve u skladu s poznatim 23. psalmom “Gospodin je pastir moj: ni u čemu ja ne oskudijevam”. Moderna verzija psalma mogla bi glasiti «U skupocjenim mercedesima odmaram dušu svoju... ) Na Normalnom Sveučilištu Beijing shvatio sam da je kineski komunizam neobičan put do zapadnjačkog liberalizma, protestantske provenijencije.

Simpatični doktorand “dopratio” me je nazad do hotela. Oprostio sam se od njega s dojmom da će budući naraštaji studirati klasičnu njemačku filozofiju na vodećim kineskim sveučilištima nakon što pustoš američkog globalizma pohara njemačke katedre za filozofiju.

(Nastavak slijedi)