Kineski dnevnik Malnarovog savjetnika za znanost i škakljiva pitanja

Vijest o mome primitku  u akademiju objavljena je jedino u Zadarskom listu te u kolumni legendarnoga Željka Malnara. Neka darežljivi Bog bude milostiv njegovoj grešnoj duši! Malnar me je nakon primanja u IIP uredno pozvao u svoju Republiku Pešćenicu, ponudio mjesto savjetnika za “znanost i škakljiva pitanja”, a pošto  smo u njegovu legendarnom uredu, kafiću “Kod Mike” kresnuli bocu Chivasa, rekao je rečenicu koja mi je ostala duboko uklesana u pamćenje: “Sad će te još više mrziti.”

Suvišno je objašnjavati koliko je maštoviti Malnar bio u pravu. Već sam u više navrata spominjao u svojim kolumnama kako je sirovi ministar Željko Jovanović, poput bagera u cvjetnjaku, poravnao hrvatsku humanistiku.  Sve u skladu s prokušanom agitpropovskom uravnilovkom, a u borbi protiv “zločinačke organizacije”. Njegov nasljednik Vedran Mornar bio je nešto oprezniji u izjavama, ali učinkovitiji u praksi obračuna s neistomišljenicima. Za razliku od Jovanovića koji je znanstvenicima iz “drugog tabora” ipak davao mrvice, Mornar je, kao fini gospodin, reducirao novčanu potporu svim međunarodnim znanstvenim skupovima, kao i natječajima na znanstvene projekte na koje sam se osobno uzaludno prijavljivao. Partijska vrhuška je natječaje koristila samo kao alibi da bi svojim trabantima i vjernim pristašama u akademskoj zajednici iskeširala lovu za znanstvena putovanja od Rijeke do Zagreba, ili pak od Splita do Dubrovnika. U situaciji kada čovjek ostane bez svake mogućnosti financiranja putovanja na  važne i značajne međunarodne znanstvene konferencije, a novci  se za znanstvena istraživanja obilato troše  za kreativno tamanjenje škampi i jastoga diljem Lijepe naše, razmišljao sam kako otići na međunarodnu konferenciju koju organizira Institut International de philosophie (IIP) u Peking, posebno što me je ovogodišnja tema “Dimensions of the Human“ jako privlačila. Kucao sam na različita vrata koja simbolički nose nazive o kojekakvim fondovima i zakladama, ali sve me je nekako podsjećalo na svijet Kafkinih romana, tako da sam bio duboko uvjeren kako je Kafka pisac „zakašnjeloga realizma“ koji je dobio jednu novu dimenziju u okvirima globalne morbidnosti.

Da bih umirio svoju savjest, odlučio sam natjecati se za jednoga od glavnih  predavača, poslati sažetak potencijalnoga izlaganja te nakon toga uredno hodočastiti u Mariju Bistricu, Sinj ili Međugorje, da Bog i Majka Božja budu milostivi mojim procjeniteljima kako bih dobio plaćen let u Peking te  smještaj u Lakeviewu, hotelu s pet zvjezdica u blizini najstarijeg kineskog sveučilišta, gdje su sveučilišni profesori u vrijeme Kulturne revolucije masovno počinili samoubojstvo.  Vjerojatnost da će pri „slijepom testiranju“ biti odabran moj sažetak, bila je gotovo istovjetna s vjerojatnošću da će moj Dinamo pregaziti najugledniji londonski nogometni klub Arsenal u prvom kolu Lige prvaka. Dogodilo se i jedno i drugo. Više ne vjerujem u čuda, nego u duhu Hegelove nužnosti tvrdim da ne postoji slučajnost.

Danima nisam mogao spavati nakon što je stigla vesela vijest iz Pariškog ureda IIP-a. Simpatična bakica Catherine Champere ljubazno mi je čestitala, zatražila da pošaljem kopiju putovnice te zračnu luku polijetanja kako bi mi kinesko Ministarstvo znanosti moglo kupiti  povratnu zrakoplovnu kartu. Kasnije sam saznao da je kinesko Ministarstvo znanosti naknadno odlučilo platiti hotelski smještaj svim članovima akademije.

Godišnji odmor proveo sam u razmišljanju kako svojim izlaganjem što više impresionirati sudionike konferencije. U takvim slučajevima u pravilu se pribojavam da ću na konferencijama ovakvoga tipa proći kao GNK Dinamo u Ligi prvaka. Da bih podnio zahtjev za vizu u Narodnu Republiku Kinu, od organizatora konferencije, Institut for Advanced Humanistic Studies Peking  University, zatražio sam da mi pošalje pozivnicu za kongres IIP.  Istoga dana stiglo je pozivno pismo u kojem se kaže kako je Sveučilište u Pekingu, Institut za doktorski studij jako počašćeno činjenicom da može organizirati kongres Instituta za filozofiju (Paris): „Osnovana 1937. godine međunarodna akademija Instituta za filozofiju okuplja najuglednije članove filozofije iz cijeloga svijeta. Ovo je prvi put da će se konferencija i glavna skupština IIP-a održati u Kini“ (bez privjeska „Narodnoj Republici“). Nakon toga slijedi osobno obraćanje mojoj malenkosti: „As member of IIP, you have made great contributions to philosophical studies and enjoyed high prestige in academics. We cordially invite you (name: Jure Zovko; passport number037858987) as sessions speaker, to attend the 2015 Congress of IIP and to involve in the discussion of vital philosophical issues“. Slijedi napomena kako će me dočekati u Zračnoj luci Peking i prebaciti do hotela „Lakeview.“

U tom trenutku pomislio sam „samo da nakon svega nešto ne uprskam“. Da slučajno ne bih uvrijedio drugove u Kineskom veleposlanstvu u Republici Hrvatskoj, odlučio sam pozivnicu na engleskom i kineskom jeziku isprintati u boji kako bi se jasno vidjela crvena petokraka na memorandumu pekinškoga Instituta za doktorske studije.

Iznenadio sam se kad sam vidio koliki je red za vize u Kinu. Imao sam dojam kao da je riječ o veleposlanstvu Sjedinjenih Američkih Država. Dok sam uredno i strpljivo čekao u redu, a kineski drugovi preko reda ubacivali svoje prijatelje iz Hrvatske, uglavnom one s finim agramerskim štihom, ispred mene se neki poduzetnik kleo Gospom Sinjskom „kako su Kinezi liniji narod od nas Dalmatinaca, ali srića da imaju jaku i čvrstu komunističku partiju“ koja je čuvateljica reda i odgovornosti u državi s milijardu i petsto tisuća stanovnika. Kad sam konačno stigao na red, predao sam svoje papire u strahu da se ipak može nešto neočekivano dogoditi. Pročitavši pozivnicu na kineskom, hladnokrvni   kineski činovnik samo me upitao  želim li vizu po brzom postupku ili uobičajenim tijekom.  Naravno odlučio sam se za urgentnu varijantu koja je dvostruko skuplja. Barem Kinezi za sada imaju o meni dobro mišljenje pa trebam i drugovima u veleposlanstvu pokazati da nisam fukara.

Letio sam za Peking preko Beča. Pored mene je sjedio mladi njemački menadžer Volkswagena. Prije polijetanja se još jednom javio svojoj kompaniji na upečatljivom bavarskom naglasku, potom nazvao kolege u Pekingu s kojima je razgovarao engleski, a na kraju razgovora ih pozdravio na kineskom. Tijekom leta uredno je vježbao slova kineskog jezika na svome I-padu. Čim je primijetio da čitam Frankfurter Allgemeine, počeo se znatiželjno raspitivati o mojim razlozima putovanja u Peking. Kasnije se ispostavilo koliko su istinite njegove tvrdnje kako su Nijemci veoma popularni u Kini, a njemački metalni ljubimci omiljene igračke novih kineskih plutokrata. U takvim slučajevima njemački poduzetnici ništa ne prepuštaju slučaju.

(Nastavak slijedi)