Kineski dnevnik - Hrvati na Kineskom zidu

Odmah smo prihvatili ponudu koja je očito u skladu s  novom nepisanom praksom poslovanja u komunističkom režimu s liberalnim tržištem. Moram priznati da smo financijski veoma dobro prošli, tako da su se čak i kineski studenti, koji su bili zaduženi za našu sigurnost, čudili kako smo uspjeli dobiti tako povoljan angažman cjelodnevne vožnje taksijem za 120 eura uračunavši i Tonyjev “bakšiš”.

Vožnja s taksistom koji ne zna ni riječi engleskoga, ali razumije također riječ “bakšiš”, bila je poseban doživljaj. Naučio je, doduše, kasnije još jednu englesku riječ, naime,  “cell phone”.  Tony nam je objasnio da će nas taksist prebaciti do određene destinacije, gdje će nas strpljivo čekati cijelo vrijeme.  Potom je slijedila “službena vožnja” autobusima, koje smo tri puta morali mijenjati.  Na povratku smo totalno zalutali jer smo raspravljajući o “gorućim filozofskim pitanjima” ušli u pogrešan autobus i odveli se u nepoznatom smjeru. Spasilo nas je to što sam, za svaki slučaj,  zapisao vozačev broj mobitela, pa smo zamolili neke Kineze da nazovu našeg vozača i obavijeste ga da smo zalutali. Srećom ti Kinezi su bili taksisti koji su vozili “na crno” pa su nas uz pristojan “bakšiš” dovezli do destinacije gdje je strpljivo čekao naš vozač. 

Na ulasku u “Veliki zid” kupio sam maoističku kapu s crvenom petokrakom, ručni rad. Platio sam je, nakon dugog cjenkanja, koliko i pivo u hotelu Lakeview. Ipak je to ručni rad, a Kulturna revolucija je puno toga bazirala na ručnom radu. Kolak je nosio kaubojski šešir, a ja legendarnu maovku, kao u pionirskim danima. Budući da smo umjesto vožnje žičarom, izabrali  “norveško hodanje” zidom, imali smo prilike vidjeti različite profile kineskih turista. Najzanimljiviji je bio razgovor s onima koji su govorili jedino kineski.  Kada smo se  slikali za prijatelje na Facebooku, prilazili su nam Kinezi s pitanjima mogu li se također fotografirati s nama.  Pristaše kineske  radničke klase, ljudi moje životne dobi, s oduševljenjem su nam mahali,  misleći da smo neuništivi dio svjetskog radničkoga pokreta koji postoji još u Sjevernoj Koreji. Jedina kineska riječ koju sam  uspio naučiti bila je “ton dži” (“drugarice i drugovi”). Za razliku od starih komunjara,  mladi su fakultetlije brzo  skužili naše ironiziranje s Maovom petokrakom. Kad smo im ipak priznali da smo sveučilišni profesori, raspitivali su se o mogućnosti studiranja i rada u Hrvatskoj.  Zamoli su također da im nešto izgovorimo na hrvatskom jeziku kako bi mogli procijeniti je li težak za izgovor. Bez velikog razmišljanja ponudio sam simpatičnim znatiželjnicima da izgovore riječ “dom”, jer mi je  zbog neobične melodičnosti izgleda nekako najsličnija kineskim riječima.  Naravno da s njima nisam ulazio u  složene rasprave je li dopušteno skandirati na tekmi hrvatske  nogometne repke “Za dom” bez onoga “spremni”.

U svakom slučaju, ne brinite, uskoro nam nakon vala izbjeglica stiže kontingent vraški inteligentnih Kineza koji će se kao veliki patrioti pridružit  udruzi “Uvijek vjerni” i njihovu skandiranju. Dok sam studirao u Zapadoj Njemačkoj s kineskim stipendistima  u pravilu sam razgovarao o filmovima Valter brani Sarajevo, o Neretvi i Sutjesci.  Sadašnjoj generaciji Kineza poznatiji je bivši golgeter Davor Šuker nego redatelji Veljko Bulajić ili Stipe Delić. Kinezi s kojima smo razgovarali uglavnom su ponavljali da vole gledati nogomet, obožavaju Luku i Raketu. Za izbornika Čačića još nisu čuli, ali polako, sve u svoje vrijeme. Od svega za Kineze je najvažnije  da je Hrvatska predivna zemlja i da  ima premalo stanovnika. Također su  skužili da je svatko želio “imati” lijepu zemlju kao što je Hrvatska. Slično je bilo i s Kinom koja je u svojoj povijesti, kako nam rekoše cure i dečki na Kineskom zidu, vodila samo obrambene ratove i postala ovako velika i moćna. Rekao sam im da su “sjajni” i da ih sve želim dovesti u Hrvatsku prije nego ih  Vučić odvuče sebi u Srbiju. Kada smo stigli do “kraja zida”, dalje se nije moglo pješačiti, napravili smo zajedničku fotku. Kolak i ja smo odlučili nakon četverosatnog pješačenja krenuti nazad prema hotelu, dok su se Kinezi  vlakom tamburati tridesetak sata  prema svojim domovima na jugu Kine.

Po dolasku u hotel,  poslao sam SMS svojoj doktorandici Simoni Vlahović  s usrdnom zamolbom da stavi atraktivne fotke s Kineskog zida na zid moga Facebooka te tako prekine blokadu koju nam je spletom okolnosti nametnula, meni neobično draga, Vlada Narodne Republike Kine. Pristup Facebooku nije moguć zbog sukoba kineske Vlade s upravom Googlea. Sve se vrti oko cenzure od koje kineska Vlada ne odustaje.

Na kraju se ispostavilo da smo kolega Kolak i ja jedini od članova IIP-a posjetili velebni Kineski zid. Od dvadesetak tisuća kilometara zida, koji je najvećim dijelom podignut za vrijeme dinastije Ming , prošli smo petnaestak kilometara.  Bio je zapravo  neopisiv doživljaj  vidjeti velebnu građevinu koja u duši na poseban način stvara osjećaj “uzvišenoga” u Kantovu smislu riječi.

(Nastavak slijedi)