Kanibalizam na hrvatski način: prijatelj, neprijatelj, stranački kolega

Možda zato što smo očekivali strast predizbornih sukoba. Kao da nemaju svoje kandidate za koje se žele boriti pa nek ide kako ide. Možda i nemaju. Izgleda da sve stranke ne prikrivaju kako stranački kandidat njihove opcije nije nužno i njihov kandidat ili kandidatkinja.

Podjela na dva bloka, lijevi i desni, obično u kampanji eutanazira sve što se miče u centru. SDP i njihov tim optuživali su vladajuće za korupciju na općim mjestima, slabo pripremljenima, a vladajući su se hvalili svojim rezultatima. Od smeća do investicija, od prezaduženosti i deficita do suficita. Mantra poznata. Možda su postali svjesni da su njihove predstave precijenjene pa su se uokvirili. Ne vjerujem. Ili je možda, baš kao i građanima, bilo puno napetije iščekivanje utakmice.

Drugi dan se slavio Dinamo pa opet nije probijao glas sabornice. Odjeknula jedino sloga Vlade i sindikata. Šezdeset sedam je previše. Najglasnije napali dogovor oni koji su kampanju planirali bazirati na gluhoći Vlade i nerazumijevanju radničke klase računajući na poznato hrvatsko pamćenje i zaborav, jer oni koji su predlagali 67 godina za umirovljenje u bivšoj SDP-ovoj vladi, sada su se predomislili. U svakom slučaju, najbolje je štrajkove najaviti neposredno prije izbora. Pobjeda je tada lakše ostvariva, bili lijevi, ili desni. Oni isključuju solidarnost i dogovor bez obzira na moguće posljedice . Državni interes ustukne pred stranačkim. Samo mladi, ili naivni vjeruju, ili pozivaju na dogovor velikih oko ključnih pitanja. Nismo stigli do takve političke kulture i odgovornosti. Samo nas je kratko spojila agresija na Lijepu Našu. A i tu su neki koji nisu rado bili na glasovanju. Danas im je možda neugodno. Ništa više.

Kampanja je počela, samo smo je ''okrstili'' pretkampanjom. Zašto izostaju ozbiljne teme pa izgleda da pravog sučeljavanja nema ili ga neće biti? Politike nisu dovoljno definirane pa što će podijeliti se po stranama, lijevo i desno.  Novinari su jedva izdvojili tzv. zanimljiva pitanja. U hodnicima zanimljivija pitanja o stanju u stranci. Tamo su sukobi jači. Uvijek je takvo stanje zanimljivije kod vladajućih. A do sada, ne u RH,  vrijedi pravilo da nema javnih sučeljavanja kada si na vlasti. Tada se baviš provođenjem politika. U opoziciji bi za očekivati bilo, kronično ispitivanje i traženje krivca za izgubljene izbore. Kod nas se pojavila jedna specifičnost.

Sukobi s drugačijim mišljenjem u vlastitoj kući su najintenzivniji. To su pravi protivnici. Sada se otvorila i nova sezona, javno sučeljavanje. Poruke prenose mediji, s adekvatnim podgrijavanjem. Iskusne demokracije to ne rade baš kao ni oni kojima taj sastojak nedostaje. Ne sjećam se javne pobune protiv Račana, ni Tuđmana dok je bio živ i zdrav. A ni protiv Sanadera, Jadranke Kosor, Zorana Milanovića. Naravno, dok su ih se bojali. Cipelarenje je počelo s odsustvom moći. Sada je stranačko sučeljavanje snažnije od onog logičnog. Do istrebljenja. Posljedice vidljive.

Živi zid je nakon što je vođe posvađala visoka zastupnička plaća u Europskom parlamentu nestao prepolovljen, Suverenisti podijeljeni i oslabljeni što nije dobro, Most odlaskom u opoziciju u borbi za prag, jer ne žele svi biti u opoziciji. Pravaši, HSS, liberali doživjeli inflaciju jer se taj naziv zalijepio i na krive sandučiće. Najlakše je optužiti tašte političare za takvu pojavnost. Naravno, taština je preduvjet za obavljanje tog starog zanata, ali ja je ovoga puta ne bih smatrala glavnim krivcem. Istinitija je tvrdnja da mi još nismo od rata do danas uspjeli razviti stranačke politike. Da jesmo, teško bi bilo moguće da predsjednik HDZ mladeži u jednoj županiji preko noći postane SDP-ov ministar. Ili, kad mu isklizne obećana fotelja samo pretrči.

Čuđenje traje dva dana. Moja bivša stranka bila je rasadnik za obje opcije. Podijelili nas na prave liberale i one niže vrste, narodnjačke. Brzo i lako ćete pogoditi. Pravi su uvijek uz SDP i pozivat će se na njemačke liberale koji ni slučajno nisu podržavali SPD. Možda bi valjalo priznati da kod nas poslovni lobiji značajno kroje stranačke politike jer su zakržljale.

Pa kad smo već tako zaostali u demokratskom razvoju, pogrešne politike idu dalje. Kanibalizam u Hrvata. Pojesti svakog tko u Partiji govori i misli drugačije. Nestala je tako Željka Antunović, privremeno potjeran Davorko Vidović, ali se tvrdoglavo vratio. Ima ih još. Sada bi im naredili oni koji su ih potjerali da glasuju za njih. Npr. iskusnog Komadinu koji se povukao iz Vlade, ali nikada nije zaboravio. Samo šuti.

Ne vjerujem u dugu šutnju. Pernara i kuma mu Sinčića. Beljaka i Petir.  Iako su svi primjeri sa svojim specifičnostima,  isto im je što su se svi ti procesi odvijali kad su akteri u opoziciji. Nikad na vlasti. Ne znam ni jedan primjer unutarstranačkog  javnog obračuna stranke na vlasti i to uoči izbora. Ma što se događalo.

Merkel nakon vidljivih promašaja dobiva zamjenicu, bez javnih prigovora iz vlastite političke obitelji. Sadašnji HDZ doživio je drugo vrijeme. Ne snalaze se s unutarstranačkom demokracijom, izazivaju čuđenje sebi naklonjenih i zadovoljstvo suprotnog tabora. Svima je jasno da njihova kandidatkinja može pobijediti samo ako je po Tuđmanovom ključu podupru pomireni. A oni se bave sobom. Preko njezinih leđa i po cijenu gubitka izbora, vode druge izbore. Je li stranka spremna izgubiti izbore da bi promijenila vodstvo stranke?

Po ključu... prijatelj, neprijatelj, stranački kolega. Valja podsjetiti, vodstvo se bira po ključu jedan član, jedan glas. Presice ne pomažu, teren odlučuje. Do sada se već pokazalo da, tko je jači i glasniji u medijima, najčešće gubi izbore. Pobjeđuje strpljenje, mudrost i dosljednost. Pa tko god to bio. I lojalnost. Možda da pogledaju, u kojoj to demokratskoj zemlji, osim kod nas, prvo pojedemo svoje. Tako je SDP već dva puta došao na vlast. Imali su sreće.