Kako vrijeme prolazi, Tuđmanova veličina sve je jasnija; od revolucije trećeg siječnja još nam svima trnu zubi

Od početka 2000. "detuđmanizacija" postaje novi politički napjev Račan-Mesić neokomunističkih struktura, a u retrospektivi vidimo da je taj pojam sadržajno sinonim za dekroatizaciju. Upravo nakon trećeg siječnja kreće obračun s Domovinskim ratom, temeljem moderne hrvatske države, uništavaju se u vrijeme rata mukom građene institucije, a Hrvatska se geopolitički, kulturološki i sigurnosno nastoji reintegrirati u prostor bivše Jugoslavije. Sve je to, dakako, bilo praćeno ekonomskim nazadovanjem, a kod naroda gubitkom ponosa i dezavuiranjem pobjedničkog mentaliteta.

Od revolucije trećeg siječnja i danas nam svima trnu zubi. Narod je malodušan i ogađena mu je vlastita država za čiju je uspostavu dano previše mladih života. Života onih hrabrih ljudi koji se nisu borili za hrvatsku državu bez hrvatskog sadržaja, za državu u kojoj će sve bitnije političke, gospodarske i kulturne institucije i dalje držati bivši komunisti ili marićevska "deca komunizma".

Nepatvorena mržnja prema hrvatskoj državi

Kako vrijeme prolazi, tako je sve jasnija i veličina Tuđmanove povijesne uloge. Napokon, Tuđman je na devetnaestu obljetnicu svoje smrti dobio kip u glavnome gradu. Otvaranje kipa nije, naravno, moglo proći bez rike i laveža onih koji se napadajući Tuđmana žele obračunati s njima odioznom hrvatskom državom. Ne postoji, zaista, država na kugli zemaljskoj u kojoj bi bila moguća ridikulozna prepucavanja, izgrugivanja i podmetanja kakvima smo svjedočili posljednih tjedana, a tiču se otvaranja kipa čovjeku koji je utemeljio modernu hrvatsku državu.

Malicioznosti izražene posljednjih tjedana u kontekstu otvaranja Tuđmanova kipa moguće su jedino u državi prepunoj mrzećih i samomrzećih ljudi, autošovinista i herostrata koji osjećaju nepatvorenu mržnju prema hrvatskoj državi.  A da stvar bude gora, u takvome mrziteljskom udruženom pothvatu (u okviru kojeg su polupismeni političari preko noći postajali likovni kritičari koji misle da bi kipovi i biste trebali izgledati kao radovi uličnih portretista) sudjelovao je i veći dio oporbene scene, što otvoreno što pasivno nedolaskom na otvaranje spomenika.

Jedini državnik kojemu je postojanje hrvatske države spomenik trajniji od mjedi

Država u kojoj glavna oporbena stranka (koja se, hvala Bogu, nalazi na putu propadanja) na Hrvatsku ne gleda kao na neupitnu činjenicu nije ozbiljna i dovršena država. A još je manje ozbiljna država u kojoj medijski mainstream sekundira takvim autošovinističkim političarima te njihov pljuvački narativ uspijeva prikazati relevantnim i jednakovrijednim nečemu što je normalno i prirodno, a  to je u ovome slučaju otvaranje kipa utemeljitelju hrvatske države u glavnome gradu te države.

Međutim, neovisno o autošovinistima i onima koji nemaju elementarnog samopoštovanja i dostojanstva, Tuđmanova će veličina s godinama bivati sve veća. Tuđman je od 1991. do danas jedini hrvatski političar koji se dokazao i kao državnik, Orbanovim riječima "veliki državnik srednje Europe". Oni pak politički patuljci koji su se svih ovih godina pokušavali obračunati s njegovim naslijeđem, premda se čini da su odradili "dobar posao" u tom pravcu, zapravo su se bavili Sizifovim poslom. Stvaranjem hrvatske države u iznimno kompleksnim okolnostima Tuđman si je podigao spomenik trajniji od mjedi. Dok je god hrvatske države Tuđman će, neovisno o svim manama koje imao (takve su mane imali i drugi veliki svjetski državnici jer su jednostavno ljudi s manama kao i svi mi) imati duhovni spomenik u srcima svih Hrvata.

Oni koji su se preko mrtvog Tuđmana u osamnaest godina trećejanuarskog thermidora htjeli obračunati s hrvatskom državom, u sutrašnjim će povijesnim udžbenicima predstavljati tek usputne i nebitne fusnote. Naime, kao što je u "Smrti Smail-age Čengića" napisao veliki književnik, ban pučanin Ivan Mažuranić: Mišad grize, ali po tlih gmiže; / Sam sur oro pod nebo se diže. Ili, prevedeno na moderniji thompsonovski izričaj: Nebom lete šišmiši i vrane / Al' je soko za njih previsoko.