Kako uz pitanje nestalih vjerovati da je Srbija sada susjed, a ne agresor?

Svi su obećavali, a obitelji u crnini obilaze križeve suhozida. Teško je uopće razumjeti što se tamo imalo za ugasiti. A ugasili se životi. Možda ipak saznamo istinu. Nada umire posljednja. Posebno kada su članovi obitelji oni kojih više nema.

A Hrvatska traga za još 1533 nestale osobe, za 419  ne zna se mjesto ukopa. Nerasvijetljene sudbine 1952 obitelji. Za njih nema mirnog sna. Vjerojatno se još uvijek nadaju, makar mjestu na kojem će zapaliti svijeće.

Pitanje nestalih zasigurno je najteže nerazjašnjeno pitanje ratnih posljedica u 'Lijepoj našoj'. I sigurno opterećuje odnose dviju susjednih zemalja, agresorske i naše. I opterećivat će sve dok se ne otkrije istina. I kod svakog bilateralnog sastanka, bez obzira na razinu, visi kao mač.

Trebao bi biti obostrani interes otkrivanja grobnica, ali izgleda da nije. Do sada je otkriveno 150 masovnih grobnica s oko 4000 hrvatskih branitelja i civila.

Je li NETKO odgovarao, znamo. Kako u tim uvjetima povjerovati da nam je susjed zaslužio ući u europsku obitelj i biti samo susjed, ne agresor? Teško, nikako. Minimalni korak bio bi otkrivanje istine, mir obitelji, jasan politički stav.

Ali što kada se stvarni politički stav bitno razlikuje od onog kojeg pokazuju u gostima, tražeći ulaznicu za Bruxelles? Preostaje jedino razotkrivanje. 
EU birokracija nema razumijevanja za ratne rane. Nije nikad imala. Nažalost. Prošli tjedan su dvoličnost i negiranje zločina bili pokazani u punom svjetlu na Tematskoj konferenciji o nestalima na području bivše Jugoslavije.

Predsjednik Komisije za nestala lica Srbije, izvjesni Veljko Odalović napustio je skup. Nije više, kažu on i njegov mentor Vučić, mogao slušati uvrede na račun Srbije i bivše JNA. 

Uzalud mu je naš pristojni pomoćnik ministra hrvatskih branitelja Stjepan Sučić govorio da se velike i pojedinačne grobnice nalaze baš na prostorima gdje su oni haračili.

Pa jedna trećina teritorija Republike Hrvatske bila je pod okupacijom četiri godine, a ne smijemo zaboraviti ni mirnu reintegraciju pa će brojka narasti na šest dugih godina.

Generalštab JNA u suradnji s tadašnjim(!) vodstvom RS-a premještao je grobnice da prikrije tragove, jer su se tada već probudile i međunarodne organizacije. A zapovjedi se u vojsci pišu.
Dakle, negdje bi mogle postojati, iako ne sve. Tada bi postalo jasno i ne samo tko je provodio, koje postrojbe, tko je zapovjedio... pa datumi, zapisi... A ima i živih.

Tko zna koje funkcije obnašaju i gdje su. Našlo bi se. E pa kako je to opasno područje, najbolje je upotrijebiti već viđenu strategiju. Osim negiranja, činjenice i vrijeđaju, tako jako da je najuputnije pobjeći. I optužiti žrtve.

Viđen scenarij. Ali proziran.Valjda ga vide u Bruxellesu kada je već Haag bio kratkovidan.

Očekivan i nastavak. Vožd pohvalio kaplara. On bi još žešće. Pa znamo. Sjećamo se. Samo, više ne može.

To ga sigurno jako ljuti. Ali njegov bi mentor bio ponosan, da je živ. Učenik ne zaostaje za učiteljem, samo su vremena druga.