Kako su se domaći liberali bijedno sapleli o bogatstvo jedne ljevičarke?

Da je bilo moguće nasljednicima vratiti svu imovinu oduzetu njihovim precima, a ne samo onu koja nije 'privedena svrsi' ili onu za koju su ljudi bili dovoljno ustrajni da se sude s državom dulje od desetljeća ili da je netko drugi, a ne Tuđmanov HDZ kreirao pravila povrata, ljestvica bogataša u Hrvatskoj danas bi bila značajno drugačija. Bogatstvo Urše Raukar izazvalo je niz reakcija, a među njima i one sitnodušne, piljarske i jeftine teze o 'ljevičarki bogatašici' koja eto sada kada svi vide što sve ima valjda mora detaljnije i iscrpnije uvjeravati svoju okolinu da zaista zastupa pravedniju redistribuciju bogatstva, da je zaista lijevo i zaista zeleno.

Raukar je bogata, ona od rente prima premijersku plaću, plaća u Saboru može joj služiti za džeparac, a za mirovinu se ne mora brinuti. No, ona u politici zastupa kako to promoviraju u Možemo!, jačanje obrazovanja, socijalnih usluga i zdravstva kao ključnih poluga socijalne države, modernizaciju javne infrastrukture i 'obranu' javnih dobara i javnih usluga od privatizacije i deregulacije, te progresivan porezni sustav koji smatraju pravednim.

I što sad? Zajedljivi, sitničavi ljudi jedva su dočekali Urši Raukar zatrubiti u lice da je ona žrtva vlastite ideologije. Pa kako je to moguće, ona je bogatašica koja se zalaže za jačanje javno vlasništvo strateških dobara i socijalnu državu? Nije li to naopako, ne bi li bogataši trebali zagovarati privatizaciju zdravstva i obrazovanja, jer oni sami imaju dovoljno da plate za sebe i svoje, a milosrdni kakvi jesu, omogućit će i svojim radnicima, onima koji požrtvovno rade isto tako dobre police zdravstvenog osiguranja i mogućnost da i njihova djeca idu dobru školu koja se plaća za razliku od one javne koja ostaje sirotinji. Tako će, većinom lažni domaći liberali iskarikirati priču o materijalnom bogatstvu Urše Raukar prigovarajući joj da si je sama kriva što je zastupanjem političkih teza o obračunavanju društva i države s kriminalom stvorenim imecima i ispitivanju porijekla mnogih imovina i na samu sebe navukla žestoki bijes javnosti u trenutku kada se doznalo što sve Raukar posjeduje.

Nemoguće je naime biti bogat i istupati protiv komercijalizacije, kapitalizma i dominacije tržišta, te zagovarati javno školstvo, javno zdravstvo i javne usluge dostupne svima podjednako, financirane porezom?

Naravno da je moguće i nema ničeg ekonomski nelogičnog u političkim stavovima Urše Raukar. Ona je svoje bogatstvo naslijedila, njezina je obitelj to bogatstvo stjecala kroz mnogo generacija omogućujući svakom novom naraštaju potomaka da materijalno bogatstvo gledaju svojim očima, drukčijim pogledom i vrlo često drugačijim porivom za stjecanjem. Novopečeni, friški domaći liberali često koncentrirani samo na sebe i svoje friško stjecanje staro tek nekoliko desetljeća, a ne stoljeća, zaluđeni navodno slobodnim tržištem u kojem cijenu prepisanog marketinškog slogana naplaćuju deset puta više od njezine stvarne vrijednosti, prečesto smatraju da pakiranje važnije od proizvoda koji se prodaje, zapravo žele biti 'Urša Raukar', oni žele recimo kupiti Hrvatsku elektroprivredu u privatizaciji jer ljudi moraju kupovati struju, žele da školstvo bude privatno jer se ljudi moraju školovati, da zdravstvo bude privatno jer se ljudi moraju liječiti.

Teško je, znamo, a bit će sve teže ljudima prodavati ono u što ih se uvjeri da im treba pa je dobro zalagati za stjecanje u privatne ruke onoga što je ljudima nužno da bi prodavanjem toga ostvarili profit i sebe nazivali – poduzetnicima. Šteta je što su domaći liberali stavili imovinu Urše Raukar u tako pogrešan kontekst rekavši time puno o sebi i svom siromašnom dometu bez obzira na količinu bogatstva koje stječu. Zasvrbjelo ih je naime, naslijeđeno bogatstvo. Što će tek biti kad prosječni novopečeni bogataš liberal osvijesti da bi mu prapraunuka jednog dana podržana generacijskom poviješću obiteljskog bogatstva mogla zastupati lijeve ideje? Ajme, strašno.