pravila političke igre

Kako su Milanović i Ostojić upropastili hrvatsku šansu za Schengen

Kad je Hrvatska na kraju mađarskog predsjedavanja Europskom unijom, krajem lipnja 2011. završila pristupne pregovore i kad je premijerka Jadranka Kosor na samom kraju svog mandata, poad poljskim predsjedanjem Unijom potpisala Ugovor o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji, činilo se da cijela Hrvatska sada ima drugi zajednički cilj: pristupanje Schengenskom ugovoru.
16.01.2016. u 15:54
Ispiši članak

I hrvatski i europski diplomati akreditirani u Zagrebu bili su uvjereni da, unatoč zastoju proširenja schengenske zone i tome što su već tada Bugarska i Rumunjska zadovoljile tehničke kriterije za članstvo u zoni slobodnoga kretanja, ali zbog neispunjavanja političkih kriterija nije bilo suglasnosti da ih se uključi u ovaj sporazum, Hrvatska ne bi smjela dugo ostati u schengenskoj čekaonici. Već je to što je Hrvatska od prvog dana postala „punopravnom članicom“ EU, a za Bugarsku i Rumunjsku se primjenjuje Mehanizam za suradnju i verifikaciju (VCM), kao svojevrstan postpristupni monitoring pri korištenju sredstvima iz europskih fondova, govorilo u prilog da bi Hrvatska i pristupanje Schengenskom sporazumu mogla obaviti brže nego ove dvije države koje su prije nje, 2007. godine, pristupile EU.

Diplomati su procjenjivali kako bi jedini problem Hrvatskoj u pristupanju Schengenu mogla stvarati Slovenija, i da bi to pristupanje, uz pristupanje Euro zoni, moglo biti zadnja situacija u kojoj bi Hrvatska morala brinuti o tome da joj se ne dogodi politička blokada iz susjedne države. Drugi su, međutim, bili uvjereni da niti Euro-zona niti schengenska zona nisu organizirane tako da bi slovenska blokada doista mogla predstavljati problem za Hrvatsku. Naime, prilikom pristupanja euro-zoni od ključnog su značenja ekonomski kriteriji i njih precizno provjeravaju europske institucije, a schengenska zona važan je projekt koji „pod kontrolom“ drže najveće članice Unije, prije svega, Njemačka i o njenim interesima ovisi hoće li i kada Hrvatska biti primljena u Schengen.

U trenutku kad je u Hrvatskoj bila uspostavljena administracija, kojoj je sada istekao mandat, kad je formirana Milanovićeva vlada, hrvatsko skoro članstvo u schengenskoj zoni činilo se izvjesnim. Zona je bila čvrsta i djelotvorna, a izazovi ugrožavanja njenih vanjskih granica nisu se činili suviše opasnima.

Sve se, međutim, promijenilo s migrantskom krizom. Nažalost, ta je promjena dovela i do dubokog nepovjerenja članica schengenske zone prema političkim vlastima u Hrvatskoj. Naime, kad je „balkanska ruta“ migranata u rujnu ove godine zaustavljena na mađarskoj granici i preusmjerena na Hrvatsku, zemlje članice achengenske zone, a prije svega Njemačka, očekivale su da Hrvatska uspostavi kontrolu nad svojim granicama, da preuzme nadzor nad migrantskim tokom, da precizno evidentira svakoga tko uđe na njen teritorij, da na svom teritoriju razdvoji izbjeglice iz Sirije, koje bježe od rata, od ekonomskih migranata. Na početku krize Njemačka je još ustrajala na tome da ona može primiti sve, jer je izjava o otvorenim vratima, što ju je dala kancelarka Angela Merkel, još bila na snazi.

Vlada Zorana Milanovića, prije svega, njegov šef represivnog sustava Ranko Ostojić, činili su sve upravo suprotno od onoga što su u schengenskoj zoni očekivali od Hrvatske. Umjesto unošenja reda u gomilu koja je krenula put Njemačke i usporavanje njena kretanja, kako bi se u Austriji i Njemačkoj moglo organizirati zbrinjavanje onih koji su krenuli put europskog sjeverozapada, Hrvatska je činila upravo suprotno. Odlučila se ubrzati prolaz migranata kroz Hrvatsku, pritom preuzimajući troškove transporta. Neevidentirane migrante najprije je Ostojićeva policija ispuštala na granici s Mađarskom (dapače, jednom su, bez dogovora s mađarskim vlastima, i vlakom pod policijskom pratnjom ušli na mađarski teritorij), a kad je Mađarska zatvorila svoju granicu prema Hrvatskoj, nastavili su isto to raditi prema Sloveniji. Umjesto definiranja režima prema kojem će migranti prelaziti hrvatsku granicu i tako ulaziti u EU, hrvatske su vlasti „ubrzale“ proces i počele po njih slati vlakove u Srbiju. Bahato su predlagali Sloveniji da ona ne radi ništa, nego neka dopusti da hrvatski vlakovi prođu kroz Sloveniju i migrante iskrcaju na austrijskoj granici. Ostojićevi suradnici i mediji pod kontrolom režima pokrenuli su i kampanju protiv Slovenije u kojoj su tvrdili da ona nepotrebno komplicira situaciju, krši ljudska prava migranata, a da im Hrvatska nudi jednostavno i kvalitetno rješenje. Milanović je tijekom cijele migrantske krize „suspendirao“ Dublinske procedure, koje govore o postupanju s tražiteljima azila, i obveze Hrvatske kao članice EU vezane uz schengensku granicu.

Posljedica toga je da su danas schengenske granice prema Hrvatskoj, i ona mađarska i slovenska, opasane ogradom, odnosno opasnom žicom. I mađarska i slovenska politika jasno su dale do znanja da će, kad bude riječ o hrvatskom zahtjevu o prijem u schenensku zonu, obje ove države staviti čvrst veto. Njemačka politika o tome ne govori, ali činjenica da je najprije poduprla slovensku odluku o postavljanju žice prema Hrvatskoj, a sada odlučila da rasporedi svoje policajce na schengenskoj granici Slovenije prema Hrvatskoj, jasno govori o njemačkom viđenju hrvatske „schengenske perspektive“.

Hrvatskoj se dogodilo da je kao članica EU ostala iza zatvorene granice, jer su granice Mađarske i Slovenije prema Hrvatskoj zapravo postale „vanjske granice EU“, a Milanovićeva vlada propustila je zaštititi stvarnu vanjsku granicu Unije.

Jasno je da je potpuno zaustavljanje migrantskog balkanskog pravca sad doista samo pitanje dana. Njemačka Austriji već vraća ekonomske migrante, a isto bi Austrija mogla početi činiti Sloveniji. Dakle, mogao bi se, sukladno Dublinskim procedurama, početi uspostavljati migrantski povratni val. Hrvatska ovu situaciju dočekuje posve nespremna, sa nezaštićenom granicom, ali i ne sudjelujući u forumima u kojima se donose odluke o upravljanju migrantskom krizom. Milanovićev šef represivnog sustava teatralno napušta sastanke Vijeća ministara unutarnjih poslova, a njegov ravnatelj Policije ne odaziva se na trilateralne ili multilateralne sastanke, što ih organiziraju zemlje na „balkanskoj ruti“. Najprije se nije  bio na sastanku što su ga austrijski i slovenski ravnatelji policija imali s kolegama u Srbiji i Makedoniji, a nakon toga niti na onom samo dvojice direktora policija zemalja članica EU - Slovenije i Austrije.

Slovenija je, uzgred, zbog hrvatskoga flagrantnog kršenja schengenskih i dubinskih pravila dobila prešutnu potporu važnih europskih država za svoj stav o arbitražnom procesu o razgraničenju, iz kojeg se Hrvatska povukla zbog kriminalnog ponašanja slovenske strane u procesu. Hrvatski protesti zbog žice na hrvatskom teritoriju nikoga unutar EU ne zanimaju, jer s pozicije interesa članica schengenske skupine Slovenci su „dobri momci“, koji obavljaju svoje obveze i surađuju, a s hrvatska stane su „loši momci“ koji mudruju o tome kako prilikom požara ne treba poštivati prometna pravila, nego „voziti“.

Milanovićeva vlada preuzela je upravljanje Hrvatskom, koja je bila ispunila sve potrebno za pristupanje Europskoj uniji, a ostavlja je kao marginaliziranu članicu, što se na početku članstva u svim aspektima kompromitirala i sada je u položaju kao da i nije članica Unije, pa se našla na „vanjskoj granici“ iza europske bodljikave žice. Željeznički promet između Hrvatske i Mađarske je prekinut, što znači da se Mađarska sve više okreće prema „koparskom pravcu“, tako da njen promet, ali i promet ostalih zemalja Srednje Europe, u riječkoj luci i na riječkom pravcu drastično opada. Koliko god je predsjednica Republike cijelo vrijeme nastojala „smanjivati štetu“, što su je činili Milanović i njegov šef represivnog aparata, ali i cijela Milanovićeva vlada, neće biti lako vratiti se na stanje od prije četiri godine kad se članstvo Hrvatske u schengenskoj zoni činilo izvjesnim. Nova će Vlada morati, vjerojatno već u prvim tjednima svoga mandata, osmisliti politiku zaustavljanja migrantskog vala i zaštite hrvatske granice prema državama izvan EU, ali sada pritom ne može očekivati neku veliku europsku pomoć, zato što tu granicu, zbog Milanovićeve politike, ni u Bruxellesu, ni u Berlinu, ni u Beču, više ne vide kao „vanjsku granicu EU“. 

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.