Kako smo izgubili kapacitet za 'nevjerojatno'?

Političar. Kuća. Bespravno. Skriveno. Zvuči poznato? 

Slučajevi naravno nisu usporedivi, ali lani u siječnju, upravo u ovo vrijeme dok smo na potresnom području živjeli sasvim nesvjesni potresa i svaki treći dan izdaleka suosjećali s Kinezima u karanteni zbog širenja opakog respiratornog virusa svaki dan smo se zabavljali medijskim otkrićima novih u imovinskoj kartici neprijavljenih nekretnina tadašnjeg ministra zdravstva Milana Kujundžića. Neprijavljenih je nekretnina bilo toliko da je Kujundžić na kraju ponudio mandat na raspolaganje i netragom nestao. Sa svim svojim neprijavljenim kućama i njihovim neprijavljenim realnim vrijednostima.

Potom je lani uslijedio kaos pandemije i potresa koji nas zalijeva i trese do dana današnjeg pa uopće nije neobično ako smo na Kujundžića i njegove kuće već odavno zaboravili. Da nije Žinića i njegovih kuća ne bismo se niti sjetili. 

No, život u Hrvatskoj je ipak po nečem isti kao lani, a to je nažalost, ponešto drugačija, ali opet priča o političaru i kućama. Ovaj put se ne zgražamo nad nemarom u prijavljivanju nekretnina u imovinske kartice, već bismo se trebali zgražavati nad smjelošću lokalnog političara da prisvoji tuđe, prozove to svojim i uživa u blagodatima, bez da itko u sustavu brige o državnoj imovini i jednom riječju – prigovori.

Nevjerojatno? Zapravo nije. I takvim se slučajevima trebamo prestati čuditi. 

Čuđenje i nevjerica, zgražavanje i šok trebaju biti rezervirane za ono što je u našem društvu zaista rijetkost, eksces, vijest. 

Primjerice, čuđenje i nevjericu trebamo sačuvati za onaj trenutak kad otkrijemo lokalnog i nacionalnog političara koji ni sebi niti ikome svome iz svoje pozicije političke moći nije izvukao nikakvu korist, poput zaposlenja rodbini, kuću ili stan djeci, financiranje projekta iz državne blagajne prijatelju i slično.  

Županu Žiniću bismo se trebali čuditi da primjerice živi na trećoj etaži kuće kojoj je suvlasnik zajedno s braćom koja žive u inozemstvu dok mu otac stanuje recimo u prizemlju. Trebali bismo se čuditi kad bi recimo sin župana Žinića, umjesto da je mladi dogradonačelnik Gline,  radi u nekoj uspješnoj IT tvrtki nakon završene prestižne edukacije i u slobodno vrijeme poduzima sve kako bi privukao investicije u siromašan kraj pogođen potresom ne računajući naravno kakve će osobne koristi od toga imati. 

Povijest nam se svakodnevno ponavlja. I zato joj se ne trebamo čuditi. Čuđenjem, zgražavanjem, nevjericom zapravo odbijamo prihvatiti da je to naša stvarnost. I time tu našu stvarnost u svojim očima činimo ljepšom.

Primjerice, ako nam se učini da je ideja prema kojoj bi državni birokrat Luka Burilović koji vodi HGK zaista mogao voditi Podravku nevjerojatna tada smo precijenili društvo u kojem živimo. Ako prihvatimo da je Burilović na čelu Podravke nešto o čemu se zaista razgovaralo ili ako prihvatimo da je nastojanje političara da iskoriste svoje pozicije kao bi ostvarili što veću materijalnu korist za sebe i svoje, uobičajeno ponašanje tada ćemo možda postati barem djelomično svjesni gdje živimo. A to je preduvjet za bilo kakvu potencijalnu promjenu.