Kako se katalonska kriza može usporediti sa šest najtežih mjeseci u hrvatskoj povijesti

Vjerojatno malo tko bolje od građana Hrvatske zna kako je tegoban proces osamostaljivanja države. Iako Hrvati nisu jedina srednjoeuropska nacija koja se uspostavila kao nacionalna zajednica bez samostalne nacionalne države, državnu smo samostalnost uspostavili tek tijekom vala demokratizacije krajem osamdesetih i početkom devedesetih kad se raspadao autoritarni komunistički poredak.

Zanimljivo, upravo se ovih dana intenzivno napada predsjednicu Republike, zbog toga što je u Rumunjskoj govorila o zajedničkim iskustvima dviju država u životu iza željezne zavjese, jer oni kojima smeta definicija smještanje hrvatske od pedesetih do osamdesetih „iza željezne zavjese“ nastoje prikriti kontekst okvira druge Jugoslavije koji je Hrvatskoj bio nametnut, kao dio autoritarne kostrijeti što je onemogućavala državnu neovisnost Hrvatske.

Iz iskustva vlastite kože znamo da je neovisnost potrebno uspostaviti, a da njeno proglašavanje predstavlja tek deklaratorni akt. Hrvatska je taj proces od deklarativnog proglašenja neovisnosti u lipnju 1991. i prekida svih državno-pravnih sveza 8. listopada, prošla u šest vjerojatno najtežih mjeseci svoje povijesti.

Tegobnost tog procesa proizlazila je iz dva faktora: iz činjenice da je proces ostvarivanja fiskalne i monetarne neovisnosti, preuzimanja kontrole nad granicama države i izgradnje suverenog poretka sam po sebi kompliciran i rizičan, ali prije svega zbog agresije Miloševićeva režima, koja je u tih šest mjeseci bila na svom vrhuncu.

Postizanje unutarnje samostalnosti za državu uvijek znači preuzimanje kontrole nad poreznim sustavom, a secesija se može odvijati na dva moguća načina – dogovorom s partnerima iz dotadašnjeg državnog okvira ili protivno njihovoj volji. Hrvatski proces uspostavljanja samostalnosti odvijao se pod svojevrsnom kontrolom tadašnje Europske ekonomske zajednice, koja je kao savjetodavno tijelo formirala Badinterovu komisiju.

Ključni je zaključak Badinterove komisije bio da je u trenutku kad su Hrvatska i Slovenija proglasile svoju neovisnost, što je odluka koju su obje države utemeljile na referendumski propitanoj volji svojih političkih tijela, raspadanje bivše jugoslavenske federacije već bilo duboko poodmaklo.

Prilikom procjenjivanja ishodišta Katalonije za proglašavanje neovisnosti i usporedbom s hrvatskim, neki analitičari prenaglašavaju značenje ustavnog položaja Katalonije unutar Španjolske, u odnosu na formalni položaj Hrvatske unutar Jugoslavije. Daleko važnije od ustavnog okvira je to što vlada u Madridu, ali i kralj, kao predstavnik suvereniteta, odriču pravo Kataloniji na neovisnost i time određuju da se proces izgradnje katalonske neovisnosti mora voditi u sukobu s vlastima središnje države.

Španjolski premijer Mariano Rajoy napravio je ozbiljnu političku grešku time što je pitanje odnosa prema referendumu o neovisnosti pokušao riješiti interpretacijom španjolskog pravnog okvira (Ustava i zakona), prepustivši to pitanje na odlučivanje Ustavnom sudu. Pitanje neovisnosti, međutim, nikad nije prije svega pravno ili ustavno, nego je par excellence političko pitanje. Politika je po definiciji djelatnost koja se odvija u iracionalnom manevarskom prostoru između zakonodavnog okvira i realnog odnosa moći u društvu, pa pregovorima i kompromisima unutar tog manevarskog prostora valja rješavati strukturne društvene probleme, kakav je ovaj.

Time što je Ustavni sud zabranio provođenje referenduma, a Rajoyeva vlada tu je odluku pokušala provesti uhićenjima i represijom policije nad građanima, problem je samo zaoštren, a nikako riješen. Kralj je svojim govorom bez imalo empatije prema dominantnoj političkoj volji Katalonaca i ispraznim frazama o nelojalnosti Katalonije i njenih dužnosnika samo dodatno zaoštrio problem i produbio distancu, a ni u okolnostima kad je ta distanca postala dramatičnom, iz Madrida nema signala o nužnosti pregovora i kompromisa.

Odluka o proglašenju neovisnosti, u postojećim okolnostima, znači da bi Katalonija morala početi izgrađivati svoj paralelni fiskalni sustav, paralelne državne institucije i prekidati tijek novca i upravnih nadležnosti na svome području. Istovremeno, morala bi izgraditi svoj monetarni sustav, ali i protivno volji i Španjolske i Europske unije uspostavljati kontrolu na svojim granicama – kako onima „unutarnjim“ prema Španjolskoj, tako i vanjskima, prema Francuskoj i Andori.

Katalonija je u bitno težem položaju od Hrvatske zbog političkog, a ne zbog ustavnog konteksta. Naime, Španjolska je demokratska država, država vladavine prava i ekonomskih sloboština, a u kontekstu postfrankističke demokratizacije i intenzivnog gospodarskog razvoja Katalonija je funkcionirala kao razvojni lider Španjolske.

Katalonci su u vrijeme frankizma bili žrtve progona po dva osnova – zbog svoga republikanizma (nalik onome radićevskom u Hrvatskoj u vrijeme prve Jugoslavije) i zbog toga što je frankistički režim nasilno nastojao uspostaviti jedinstvenu španjolsku naciju. Katalonska kultura bila je potisnuta, a jezik u javnoj upotrebi zabranjen. Međutim, unatoč tome, tijekom demokratizacijskog zanosa, koji je zahvatio Španjolsku nakon Francove smrti, građani Katalonije pristali su na referendumu na Ustav koji Španjolsku definira kao jedinstvenu državu, ali i jedinstvenu naciju, a otvara prostor unutarnje autonomije koja je „asimetrično“ definirana.

Španjolska nije država koja se raspada, nije država koja je na rubu međunarodne zajednice ili koja je pod prismotrom zbog sustavnog kršenja ljudskih prava. Katalonski pokret za neovisnost ojačao je tijekom ekonomske krize krajem prošlog i početkom ovog desetljeća, što ju je Španjolska uspješno preživjela zahvaljujući reformskoj politici premijera Rajoya izbjegavši uspješno „grčki scenarij“.

Međutim, politika štednje i ograničavanje zaduženja dovelo je do smanjivanja fiskalnih kapaciteta katalonske autonomije, što je vodilo prema zahtjevu za samostalnost najrazvijenijega dijela Španjolske, velikog neto platiše u državni proračun središnje države (uplate u budžet znatno nadilaze ono što Katalonija dobiva iz njega).

Svi procesi osamostaljivanja država bili su u posljednje vrijeme na neki način međunarodno nadzirani. Badinterova je komisija u ime EU kontrolirala proces disolucije Jugoslavije i uspostavljanja samostalnosti Hrvatske, Slovenije, BiH i Makedonije. Kad se Crna Gora osamostaljivala, proces se odvijao bez protivljenja Beograda, u ime EU ga je nadzirao visoki povjerenik Miroslav Lajčak, a izgradnju državne samostalnosti Kosova, koja se odvijala protivno volji Beograda, nadzirali su NATO-va vojna misija, a u političkom smislu na početku procesa UN-ov povjerenik Marti Ahtisari.

Za samostalnost Kosova ključna je bila volja međunarodne zajednice da nadzire taj proces, zato što je procijenjeno da je uspostavljanje neovisne države jedini način osiguravanja elementarne zaštite ljudskih prava građana na području Kosova. Naime, nitko nije dovodio u pitanje princip prema kome svaka država ima pravo na zaštitu cjelovitosti, ali je konstatirano (poslije je to i formalizirano u presudi Međunarodnog suda u Haagu) da je načelo zaštite temeljnih ljudskih prava superiorno načelu očuvanja teritorijalne nedjeljivosti države. Srbija je više od desetljeća politički obespravljivala stanovništvo Kosova, a argument za uspostavljanje neovisnosti bio je pokušaj provođenja genocida nad Albancima na Kosovu od strane represivnog sustava Miloševićeva režima.

U demokratskoj Španjolskoj nema tradicije uskraćivanja temeljnih prava Kataloncima, pa niti dokaza da bi proglašenje neovisnosti bilo „prijeka mjera“. Španjolske vlasti zato su poduzele krivi korak zabranom referenduma i pokušajem rješavanja političkog problema represijom nad građanima Katalonije i nad tamošnjom političkom klasom. Kad se jednom represija počne primjenjivati, vrlo ju je teško kontrolirati, obuzdavati i odustati od nje.

Katalonsko se vodstvo odlučilo za strategiju građanske neposlušnosti, za svjesno kršenje zakonskog okvira koji smatraju nelegitimnim. Iako je pretpostavka uspjeha strategija pristajanja na snošenje konzekvenci za ta kršenja zakona, represija i „primjena zakona“ pogrešna su strategija vlasti, kojom se samo osigurava uspjeh onima koji se koriste građanskom neposlušnošću.

Kasno je govoriti o uspješnoj strategiji Davida Camerona, vezanoj uz škotski referendum iz 2014. godine, koji je britanski premijer prihvatio kao legitiman, ali se uključio u kampanju protiv samostalnosti, koristeći se racionalnom retorikom – prijetnjom gubitka položaja Škotske u EU, gubitka prava korištenja funtom i brzim provođenjem secesije, u samo godinu dana ako škotski birači tako odluče na referendumu. Time je ojačao skeptike u odnosu na odluku o samostalnosti, a Rajoy je represijom skepticima oduzeo prostor za djelovanje, a ojačao afektivno u politici i time učvrstio zagovornike samostalnosti.

Hrvatska politika vrlo dobro razumije položaj Katalonije i iz „hrvatske kože“ logičan je emotivni stav potpore zagovornicima samostalnosti. Međutim, jedini racionalni stav onaj je koji je izrazilo hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova, fokusirajući se na zagovor političkih sredstava za rješavanje krize i potiskivanje bilo kojeg oblika represije i kršenja ljudskih prava. Tek ako se osigura okruženje bez rizika za temeljna ljudska prava, bit će moguće procijeniti do koje je mjere čvrsta racionalna odluka Katalonaca o samostalnosti.