OVO TREBA REĆI

Kako prihvatiti 'novo normalno' kada još nismo ni staro

Počinjem pisati ovaj tekst uz najnoviju vijest – u Hrvatsku stiglo prvih 9750 doza Pfizer/BioNTechova cjepiva protiv korona virusa. Nadsvjetlosnom brzinom stiže tako spas čovječanstva, isključivom zaslugom ogromnog broja stručnjaka i poduzetnika privatnog sektora i američkog predsjednika koji je svejedno izgubio izbore. Među prvima su se zato cijepili upravo oni koji su ga ismijavali kada je provodio projekt "WARP speed".

31.12.2020. u 22:14
Ispiši članak

Veliko je olakšanje nastupilo u cijelom svijetu. Milijuni ljudi su već cijepljeni, do Uskrsa će brojka već biti u milijardama. Ne ovisimo više o iritirajućim nepouzdanim analizama, preporukama i prognozama "stručnjaka" gladnih medijske slave. Stižu i drugo, treće i ostala cjepiva, kao jedini učinkoviti instrumenti u zaustavljanju pandemije. Danas mi je stoga potpuno svejedno hoće li "povratak u normalu" biti u svibnju, lipnju ili srpnju 2021.

Pravi je čas pogledati u neposrednu ekonomsku budućnost. U neko "novo normalno" u ekonomijama svijeta. Ono po mnogočemu neće biti slično "starom normalnom". Istovremeno, neki bitni elementi starog postat će još važniji pa i vidljiviji. Nadam se i nama Hrvatima.

Najprije o golim brojkama. Kumulativni pad svjetske ekonomske aktivnosti i BDP-a bit će najveći od Drugog svjetskog rata. Sedam, osam, ... deset posto – svejedno. Pad međutim, iako ogromnih razmjera, ne nosi u sebi nikakav samoobnavljajući mehanizam koji bi inercijom gurnuo svijet u dugoročnu negativnu spiralu. I doista je manje važno hoće li se povratak na razine iz 2019. dogoditi godinu ranije ili kasnije.

Puno je važnije što će to ekonomsko "novo normalno" biti drugačije strukture, pa čak i kvalitete. Virus je samo ubrzao neke promjene u poslovanju koje su hibernirale već dulje vrijeme. Primjera je bezbroj. Evo jednog konkretnog.

Od sredine 2013. do veljače 2020. svakog zadnjeg četvrtka u mjesecu vozio sam iz Zagreba u Vinkovce zbog sjednica nadzornog odbora jednog trgovačkog društva. Tamo i natrag, 600 kilometara u jednom danu. Točno 80 puta po 600 kilometara. Provezao sam dakle oko 50.000 kilometara, računajući i povezane vožnje. Sto tankova benzina – cca 60.000 kuna.

Od ožujka ove godine sjednice održavamo putem video veze. Zajedno smo kao nekada, jedino što mi "nedostaje" je zagušljiv zrak u prostoriji bez prozora.

Ne štedi se dakle samo na gorivu. Tu je i šest sati vožnje svaki mjesec. U narečenom razdoblju proizlazi da sam utrošio 60 dana punog radnog vremena kao vozač. Novo normalno mi kaže – ti nisi primarno vozač. Ta dva mjeseca iskoristi produktivnije. Već osam mjeseci upravo tako radim. Proizvodim više nego prije, štedim gorivo i bolje čuvam okoliš.

Nema djelatnosti u kojoj se ne događaju ovakve promjene. Broj poslovnih putovanja drastično se smanjio. Potražnja za uredskim prostorima pala je u istom razmjeru. No kada se uskoro riješimo pandemije, "novo normalno" neće značiti opet 12 putovanja u Vinkovce svake godine. Bit će možda tri putovanja i devet video sastanaka. Uz više obavljenog posla!

Kod nas u Hrvatskoj važniji je, međutim, drugi tip odnosa "novo – staro". Kao i u cijelom svijetu, pandemija traži intervenciju države, odnosno koordiniranu akciju svih država svijeta. Jedino tako je moguće zaustaviti bilo koju pandemiju. To (privremeno) daje vladama i veće ovlasti od uobičajenih. Stožeri koji propisuju npr. slobodu kretanja samo su instrumenti.

Ta opravdano kratkoročna povećana uloga države prijeti međutim puzajućom ekspanzijom iz javnozdravstvenih u druga područja, poput ekonomije. Tu katastrofalnu praksu treba spriječiti u korijenu!

Pogotovo u Hrvatskoj, gdje ni "staro normalno" nije dobro savladano gradivo. Upravo suprotno, i puno prije korone država se pojačano počela petljati u djelatnosti u kojima je nikako ne smije biti. Država se, tako, ne smije baviti otvaranjem maloprodajnih dućana hrane i pića. Država se ne smije izravno baviti "oživljavanjem" brodogradilišta. Ili nekog imunološkog zavoda.

Nije to samo pitanje nepotrebnog trošenja po osnovi početnog ulaganja na teret svih nas, poreznih obveznika, u situaciji kada dolazeći javni dug premašuje sve do sada viđene razine i odnose. Pitanje je to isključivo zdravog razuma.

Svjetsko iskustvo nedvosmisleno pokazuje sljedeće – neka privatna ulaganja dugoročno realiziraju dobit, a manji dio njih gubitak. S druge strane pak - sva, ali doslovce sva državna ulaganja dugoročno rezultiraju gubitkom i propašću. Kako u Havani, Caracasu ili Pjongjangu, tako u Zagrebu. Nasuprot onima privatnim u Puursu i Kalamazoou, odakle nam stiže spas.

Hrvatskoj ne samo da ne treba nova nacionalizacija ili etatizacija realnog i financijskog sektora, ona još nije dovršila ni najnužniju privatizaciju. Nije još ni u zadnjoj trećini, koliko god se to nekim nadobudnim političarima gadilo ili činilo "nepopularnim".

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.