Kako je poginuo hosovac Zdravko Špalj – Papundek, vukovarska i senjska legenda

Sanja Tomljanović, Zdravkova sestra, sa sjetom će se prisjetiti: "Nakon srednje škole, Zdravko je neko vrijeme, u potrazi za poslom, bio naučnik kod mesara Tončeka, Tamo su ga, po liku iz serije Velo misto, Papundeku, tako prozvali… I ostao je Papundek… Kasnije je dobio licencu za voditelja čamca i počeo se baviti ribarenjem… To je radio sve do početka rata…"

Brojni Zdravkovi prijatelji iz mladosti opisat će ga kao sjajnog mladića spremnog za one, koji su mu dragi, 'skočiti u vatru', no uz osmijeh, spomenut će da je bio, s jedne strane, šutljiv, mrkog pogleda i brzih reakcija, a s druge, mangup, uvijek voljan za društvo i pjesmu. Naglasit će kako je u bivšoj državi bio izuzetno nacionalno osviješten, te da se među prvima dragovoljno prijavio za obranu Domovine.

Njegov bliski prijatelj iz djetinjstva i mladosti, kasnije suborac, Božidar Petty - Miško, istaknut će: "Zdravko je bio istinski pravaš. Da nije bilo njegovog forsiranja, pritiska, možda nikada ne bi poveo dragovoljce HOS-a Senj u Sloveniju na obuku. Poslije obuke u Sloveniji, imali smo još jednu, ubrzanu obuku s ostalim HOS-ovcima u Krasnu u Lici, a potom na bojište kod Barilovića… Potom Petrinja…".

Mile Tomljanović, Papundekov prijatelj iz mladosti, ispričat će: "I Zdravko i njegov mlađi brat Josip, danas, na žalost, pokojni, bili su ratnici koji su dali cijeloga sebe… Josip, pripadnik Samostalne senjske bojne, bio je jedan od naših najboljih boraca… Nitko, tko ga je poznavao od prije rata, ne bi rekao da će biti takav ratnik i da tako nešto nosi u sebi… I Zdravko i Josip su bili branitelji kojima se skida kapa dolje… Nakon Petrinje, veći dio senjskih HOS-ovaca pošao je za Gospić, a Zdravko u Zagreb gdje je sudjelovao pri oslobađanju vojarne na Borongaju… Od Zdravkovih suboraca iz Vukovara, gdje je dragovoljno otišao, čuli smo da se nikada nije povlačio i da je bio sposoban za sve…"

Pukovnik Damir Radnić, suborac Zdravka Špalja, ispričat će: "Krajem rujna, s drugom grupom dragovoljaca HOS-a, Zdravko Špalj dolazi u ispomoć braniteljima Vukovara, te s njih 14, kojima je bio zapovjednik, ostaje u Bogdanovcima. Bio je odličan poznavatelj oružja, ozbiljan u izvršavanju zadaća, neobično hrabar i čovjek kojem se je vjerovalo… Istinski heroj Domovinskog rata… Obožavao je "garonju", onu staru puškostrojnicu M53 i prvom prilikom kada smo u Mejaškom Selu uspjeli nabaviti dva, jednog je odredio za njegovo mjesto, za branitelje u Senju, odnosno na Krivom Putu. Sredinom rujna, iskoristili smo jedno zatišje zbog pregovora na Borongaju sredinom rujna i nekolicina nas, otišli smo kod njega u Senj odnijeti tu puškostrojnicu. Putovali smo Željko Delić Švico - poginuo u Vukovaru, Željko Herceg Đero - ubijen na Ovčari, Tihomir Tomašić Tihica -ubijen na Ovčari, Zdravko Špalj Papundek i ja, danas jedini živ. Do Krivog Puta zaustavljeni smo na barem 10 punktova hrvatske policije i vojske. No na svakom punktu naš Švico preispitivao je podobnost i snagu ljudi na punktu, a ne obrnuto, pa kad smo vidjeli kako su slabo opremljeni streljivom i naoružanjem mi smo njih ojačavali s tim sredstvima. Rijetko kad, tijekom rata, sam vidio toliko zadovoljstvo na licima, kao kod tih branitelja, kad bi mi, iz našeg kombija, počeli vaditi bombe, streljivo, tromblone i još svašta nešto kako bi ih ojačali i tako im dali podršku. Dolaskom u Krivi Put, Papundek nas je odveo u seosku birtiju u koju je tada teško stao i jedan čovjek, a kamoli nas pet, no kad su branitelji, i garda i policija, koji su tu birtiju koristili kao mjesto gdje bi se malo ugrijali nakon smjene na položajima, vidjeli Papundeka koji je već tada bio njihova lokalna legenda, sve je bilo lakše i našlo se je mjesta i za nas. Nismo imali puno vremena, žurili smo i za Senj gdje je Papundek "garonju " predao lokalnom stožeru za obranu. Drugi dan vratili smo se u Zagreb na raspolaganje postrojbi. Papundek nije bio previše pričljiv tip, na kada bi nešto rekao to je imalo težinu. Kada je početkom listopada naša grupa od osam dragovoljaca HOS-a sa Sajmišta u Vukovaru poslana kao pojačanje u Bogdanovce nisam ni slutio da ću tamo naići na njega. Videći ga tu noć dolaskom u Bogdanovce nekako mi je bilo lakše pri duši. jer sam otprije znao da Papundek ništa ne prepušta slučaju i da o svakom čovjeku vodi računa kao da je njegov najrođeniji. U nekoliko rečenica dao mi je do znanja kakva je situacija i gdje smo došli. Prilikom prvog napada četnika na Bogdanovce on je sa svojim dečkima bio na vrlo teškom položaju kod crkve. Papundek je taj dan djelovao najviše protuoklopno i odradili su odličan posao…".

Nikola Tot – Feniks, jedan od zapovjednika obrane Vukovara, prisjetit će okolnosti pod kojima je posljednji put vidio Zdravka Špalja: "Nakon što je donio odluku da će osobno otići po pomoć, odnosno, razgovarati s predsjednikom Franjom Tuđmanom kako bi mu objasnio u kakvom se teškom stanju nalaze branitelji i civili u Vukovaru, zapovjednik obrane grada Mile Dedaković Jastreb, upitao me mogu li ga izvesti iz Vukovara. Rekao sam da su nam šanse 50/50 i on je to prihvatio. Oko 10 sati uvečer dana 11. listopada ‘91., Mile Dedaković i ja, u pratnji manje grupe branitelja, stigli smo u Bogdanovce. Od zapovjednika Bogdanovaca Vinka Žanića, tražili smo ljude koji bi nas mogli provesti kroz kukuruze i njive, do Nuštra i on je predložio mještanina Mirka Gelu i tri pripadnika HOS-a, Zdravka Špalja Papundeka, Nikolu Bogojevića – Dugog i Šahima Botića - Dadu, kao ljude sposobne i spremne da izvrše tu zadaću. U noći 11./12. listopada, oko jedan sat ujutro, uputili smo se prema izlazu iz sela. Kad smo zašli u kukuruze, na čelu kolone bili su Gelo, Bogojević i Špalj. Odmakli su nešto ispred nas. Polako smo koračali, u mraku hodajući jedan iza drugoga… U jednom smo ih trenutku potpuno izgubili iz vida. Neko smo ih vrijeme iščekivali, no kako ih i dalje nije bilo, kao vođa puta, rekao sam ostalima da me pričekaju na tom mjestu i pošao ih potražiti. Polako sam razgrtao kukuruz rukama, ali bila je mrkla noć, ništa se nije vidjelo ni čulo, a nisam ih smio dozivati… Vratio sam se na mjesto kontakta gdje su me čekali Dedaković i ostali i nastavili smo put prema Nuštru… Do naših položaja, uspjeli smo se probiti oko 8/9 sati ujutro…"

Mirko Gelo, jedini preživjeli od tri vodiča koja su trebala provesti do zapovjednika obrane Vukovara, ispričat će: "Zdravka Papundeka sam poznavao iz jedne akcije gdje smo ga, dok je on pucao snajperom, štitili Ivica Karaula i ja. Kasnije sam ga susreo još nekoliko puta u štabu kod zapovjednika Vinka Žanića. Prihvatio sam postavljenu zadaću i bio sam sretan što će sa mnom ići i Papundek i Dugi jer su bili dobri i pouzdani branitelji. Na sastanku prije polaska, predložio sam put kojim sam već prije prolazio, duži, ali poznavao sam ga bolje. Moj je prijedlog odbijen jer sam rekao kako nam za njega treba najmanje deset sati, a to im je bilo predugo, rekli su kako moraju biti brži. Izveo sam ih iz sela, u tajnosti, jer nitko nije smio znati da prolazi Dedaković. Kad smo zašli u kukuruze, ne mogu odrediti koliko smo dugo već hodali, naišli smo na minsko polje. Ugledali smo niti poteznih mina. Rekli smo da nas tu pričekaju, no čini se kako je došlo do nesporazuma. Otišli smo potražiti gdje je najbolji put da izađemo iz minskog polja, no kad smo se vratili na mjesto gdje smo posljednji put bili s grupom, nikoga nismo zatekli. Odlučili smo nastaviti prema Nuštru, misleći da ćemo stići prije njih i javiti našim dečkima na položaju da ne pucaju, da dolazi Dedaković. Nismo znali da su se zbog humanitarnog konvoja koji je dan ranije izlazio iz Vukovara, s položaja na kojem su se, prema podacima koje smo imali, nalazili naši dečki, oni povukli i da se tamo nalazi JNA. Otprilike 100 – 200 metara od Sv. Ane kod Nuštra, iz jedne vikendice, baš kad smo planirali prijeći put, zasula nas je rafalna paljba. Oni su bili na povišenom položaju, mi na Vuki. Povukli smo se u kukuruze i legli dolje. Bilo je oko 6,7 sati ujutro, ali bila je neviđena magla. Polako smo se povlačili, kad su obojica pogođeni. Ne znam kako sam prošao neozlijeđen, bio sam u sredini između njih dvojice, no svaki metak koji im se zabio u leđa sam čuo. Taj zvuk i danas čujem, tup, tup, tup… Jednog sam okrenuo, ne znam kojeg, no obojica su bili mrtvi, to je sigurno. Ja sam uspio, oko 10 sati, ući u Nuštar… Puno je godina prošlo, ali nisam ništa zaboravio… I danas to sanjam…"

Nikola Toth: "Nakon što smo došli u Nuštar, pa u Vinkovce, Dedaković je preuzeo zapovjedništvo nad vinkovačkim postrojbama. Dan kasnije, 13. listopada, krenuo je pokušaj proboja prema Vukovaru i mi smo bili tamo… Tijekom pokušaja proboja, u jarku kod Nuštra, pronađena su tijela Špalja i Bogojevića… "

Sanja Tomljanović, prisjetit će se s tugom: "Zdravko je, iako nije tako na prvi pogled djelovao, bio vrlo osjetljiv, emotivan i imao je dobru narav. Stanovali smo u Sibinju Krmpotskom i petnaestak dana prije odlaska u Vukovar, došao je kući, na kratko... Sa suborcima je donio nekakvo naoružanje… Prije povratka na ratište, slikao se u uniformi, s puškom… Tad smo ga vidjeli posljednji put. Pratili smo vijesti, bila su to teška vremena, nije bilo mobitela, mnogi nisu imali ni telefon, nismo imali nikakvih informacija. Strašnu vijest da je Zdravko poginuo, donio nam je Tomislav Šojat – Ninanc… On je tada bio predsjednik HSP-a Senj… S njim je došao i naš, tadašnji, velečasni, Luka Blažević… kad ih je majka vidjela, sve joj je odmah bio jasno… Dana 17. listopada ’91. pokopali smo ga na groblju u Krivom Putu, to je sedam kilometara od Senja. Tamo su pokopani i majčini roditelji, Josip i Marija… A baku Mariju, Zdravko je obožavao…"

Božidar Petty – Miško: "Na Zdravkovom je pokopu bio cijeli grad… On je prvi senjski branitelj poginuo na ratištu… Bio sam zapovjednik počasnog voda na njegovom ispraćaju i plakao sam cijelo vrijeme… Nisam mogao prihvatiti činjenicu da ga više nema…"

Kada je poginuo u obrani Domovine, Zdravko Špalj Papundek, sin i brat, imao je dvadeset i osam godina.

Papundek, nismo te zaboravili.