Kako je Plenkovićevo ograničavanje maloprodajnih cijena razotkrilo svu tugu hrvatske proizvodnje hrane

Pobuna djeluje kao da će se hrvatska proizvođačko maloprodajna družba raspasti na mikročestice i nestati na buri zato što kilogram šećera ne smiju prodavati po cijeni većoj od 7,99 kuna (1,06 eura) u sezoni kad se tog šećera najviše i proda zbog kuhanja zimnica. Šećer će, tvrde prodavati uz gubitak od dvije kune po kilogramu nakon što je odlukom Vlade cijena snižena upravo za dvije kune po kilogramu. Pa zar su trgovci do sada kilogram šećera prodavali bez ikakve zarade? 

Cijena litre trajnog mlijeka s 2,8 posto mliječne masti spuštena je sa 9,99 kuna na 7,39 kuna i na toj razini je ograničena. Konzum je dan kasnije na sva pakiranja takvog mlijeka napisao "Akcija!", "Akcija!", ostavljajući dojam da je riječ o njihovoj poslovnoj politici prije nego o odluci Vlade koja trgovce zavija u crninu.

Litra trajnog mlijeka s 2,8 posto mliječne masti privatnih robnih marki, onih trgovačkih poput mlijeka Spar Budget ili K Plus ili Lidlove i prije rušenja i zamrzavanja cijena iznosila između sedam i osam kuna tako da su zapravo pogođeni brendovi poput Vindije, Dukata ili Alpskog mlijeka pa bi sada trebalo provesti analizu kvalitete i usporediti mlijeko privatne robne marke i ono brendirano kako bismo zapravo znali jesmo li do jučer dvije i pol kune skuplje plaćali pakiranje s natpisom ili njegov sadržaj. 

Mlijeka i šećera Europska unija proizvodi dovoljno za potrebe 27 svojih članica, stoga ni u Hrvatskoj ne bi smjelo biti nestašica iako nažalost hrvatski proizvođači mlijeka pokrivaju tek nešto manje od polovice hrvatskih potreba za mlijekom. I to proizvodnjom koja je ispod kvalitete europske proizvodnje zbog čega mlijeko domaćih farmera i postiže niže otkupne cijene.

Kao potrošači nemamo za čime žaliti kad je riječ o domaćem mlijeku, njega je nepostojanje državne strategije proizvodnje odavno zatuklo, a od uvoznog mlijeka dobit ćemo ono što možemo platiti. Ograničena je cijena trajnog mlijeka s udjelom mliječne masti od 2,8 posto, nije ograničena cijena trajnog mlijeka s udjelom mliječne masti od 3,2 posto, niti svježeg mlijeka, niti onog s udjelom mliječne masti od 1,5 posto. Kretanje cijena tih proizvoda u naredna tri mjeseca najbolje će pokazati proizvođačke i trgovačke kalkulacije nakon Vladine odluke.

Trenutačno kukaju jer zalihe djelomično sada moraju prodavati ispod nabavne cijene pa možemo reći da žale jer im se izbija dio zarade ostvaren u turističkoj sezoni zbog čega naravno nitko neće propasti. Nestašica mlijeka i mliječnih proizvoda prijete ove jeseni i zime Europi zato što je suša pokosila i iscrpila Italiju, Francusku i Španjolsku, no EU je lani proizvela gotovo 20 posto više mlijeka i mliječnih proizvoda od svojih potreba i tako svake godine pa ako ne može iznijeti jednu težu godinu obilježenu ratom onda možemo odmah svi prijeći na sojino mlijeko. 

Pokazat će nam naredna tri mjeseca

Reakcije na ograničenje cijena svinjskog vrata s kosti i svinjske lopatice bez kosti na 24,99 kuna za kilogram posebno su dojmljive. Hrvatska proizvodnja pokriva oko polovice hrvatskih potreba za svinjetinom, a proizvođači su sada zbog ograničenja cijena osvrćući se na svoje visoke troškove ustvrdili kako će se okrenuti jeftinijem uvozu kako bi mogli zadovoljiti odluku Vlade. Hrvatska je svinjetina, nije nam to ništa novo skuplja od uvozne, no je li kvalitetnija?

Pokazat će nam naredna tri mjeseca, jer ako je uspiju izvesti po višim cijenama, a mi u Hrvatskoj dobijemo na police neku manje kvalitetnu zbog ograničene cijene tada ćemo savladati još jednu važnu lekciju iz ekonomije, o na glasi da je nemoguće kvalitetno jesti na siromašnom tržištu na kojem  medijan plaće jedva prelazi 800 eura mjesečno. 

Budući da se rat u Europi ne smiruje, da je opskrba energijom i dalje neizvjesna, da je suša donijela velike štete nestašice i daljnji rast cijena zaista jesu prijetnja koja se nadvija nad stari kontinent. Ograničavanje cijena hrane u maloprodaji doista nije rješenje koje dugoročno može držati vodu, no u gospodarstvu prepunom anomalija poput onog hrvatskog u kojem te cijene u maloprodaji izvjesno je, nisu dosegle tako vrtoglave iznose samo na pravdi krize i rata već ponešto i na pohlepi da se u turističkoj sezoni što više zaradi mogu poslužiti kao kratkoročno otriježnjene i znak stop za inflatorna očekivanja. 

Iz pobune trgovaca i proizvođača oko ograničavanja cijena devet namirnica i to onih koje uglavnom kupuju građani slabije platežne moći utvrdili smo nekoliko činjenica. Prvo, trgovci očito, ako se toliko bune veću zaradu imaju na siromašnijim nego na bogatijim građanima, što nije čudno jer je siromašnijih više. Drugo, hrvatska proizvodnja mesa nije dovoljno konkurentna da u hrvatskoj maloprodaji ponudi nižu cijenu, od uvozne proizvodnje što nije iznenađenje s obzirom na to da je sva proizvodnja u Hrvatskoj gotovo pa improvizacija, ali to je problem koji nas prati više desetljeća.

I konačno, strukturni nedostaci hrvatskog gospodarstva ne mogu se izliječiti divljanjem cijena, baš kao što niti njihovo ograničavanje nije rješenje problema. Ali za sada tako mora biti. Jer Andrej Plenković ne zna bolje.

Tužno je što se nitko drugi nije javio i rekao da zna tako da manje ljudi u krizi bude gladno i da manjem broju ljudi bude hladno.