Kako od bogate zemlje napraviti siromašnu?

Venezuela je zemlja čije je gospodarstvo bilo jako vezano za izvoz nafte. Danas, nakon što je prvo vlada Huga Chaveza, a zatim i vlada Nicolasa Madura nacionalizirala naftne kompanije - one nemaju dovoljno novca za kupnju goriva za pokretanje tankera koji izvoze naftu. Nacionalizirali su i prehrambenu industriju pa su građani Venezuele u prosjeku izgubili čak 11 kilograma na težini.

Kako se moglo dogoditi da u resursima bogatoj zemlji 80 posto građana živi ispod granice siromaštva i da kopaju po smeću?

Kako? 

Činjenica da Venezuela leži na jednom od najvećih nalazišta nafte na svijetu može biti blagoslov i prokletstvo.  Blagoslov je taj što u visoko globaliziranom svijetu koje troši sve više i više energije uvijek možeš naći kupca. Prokletstvo je to što takve države često cijelo gospodarstvo i svoj razvoj vežu za jedan resurs pa cijelo blagostanje ovisi o globalnim ili regionalnim kretanjima tog resursa. Zvuči poznato? 

Hrvatska nema nafte, ali naš resurs, od kojeg svi misle dobro živjeti, je turizam kojeg na silu pokušavamo prodati svima i svugdje. I naš turizam ovisi o ponudi i potražnji na globalnom i regionalnom tržištu. Pad cijene turske lire Europljanima je omogućio jeftinije ljetovanje u toj blisko istočnoj zemlji, što je rezultiralo, prema tvrdnjama iznajmljivača, manjom popunjenošću u špici sezone. 

Što je uzrokovalo strmoglavi pad venezuelanskog gospodarstva? Socijalistički zakoni i socijalističke mjere u trenutku kad je gospodarstvo počelo patiti zbog smanjenja cijena nafte i naftnih derivata. Naime kad su cijene nafte 1999. počele vrtoglavo rasti, Chavez i njegova socijalistička vlada počeli su proces nacionalizacije naftne industrije.

To im je omogućilo veliki priljev novca u državnu blagajnu. Neodgovorno trošenje novca na populističke i socijalističke mjere omogućilo je Chavezu i njegovoj vladi opstanak na vlasti, no kad se cijena nafte počela smanjivati 2014. godine - režim se našao u velikim problemima.

Korupcija, nepotizam, kriminal i nesposobnost učinili su ostatak, a na sve probleme u gospodarstvu venezuelanska marksistička vlada odgovarala je socijalističkim mjerama koje ne vode nigdje. 

Sjetimo se samo kraja Jugoslavije kad je 80-ih vladala inflacija, hiperinflacija, devalvacija, zatim mnogi drugi ekonomski i financijski problemi. Tržište rijetko kad samo od sebe upada u probleme. Najčešće do njega dođe kad država, vlada počne regulirati sve ili određena aspekte tog tržišta kako bi pogodovala određenim lobističkim krugovima. Kakve to veze ima s Hrvatskom? Turizam i prirodne ljepote, na žalost, postali su naša nafta. Godinama se računa na prihode od turizma kako bi se punila državna blagajna. 

Bez oporbe koja propagira ekonomski liberalizam - nema nam spasa

Posljednjih nekoliko godina u Hrvatskoj je zahvaljujući sigurnosnoj renti koju smo posjedovali došlo do povećanja broja turista, noćenja i naposljetku i prihoda. No manji globalni ili regionalni problem, poput pada cijene turske lire ili migrantske krize, brzo ruši tu kulu od karata. Kako Hrvatska vlada na to reagira?

Umjesto osiguravanja granica i inzistiranja na sigurnosti i pristupačnosti zemlje, ministar turizma učinio je ono što i svaki pošteni socijalist radi - obećao je povećanje nameta i regulacija kako bi njegovo ministarstvo i Vlada mogli kontrolirati tržište. Proračun treba puniti kako bi se sačuvao socijalni mir i ponovno bacio novac i dalje u rupu bez dna u industriji koja nigdje na svijetu ne može opstati bez vlastitih sirovina i pomoći države, a jednog i drugog u Hrvatskoj nedostaje. 

Sličnu stvar koju sad rade hrvatski ministri radili su i rade u Venezueli. Kažnjavaju privatni sektor radi nekoliko kuna viška ili manjka u blagajni, a s druge strane sa sindikatima - koji isključivo predstavljaju uhljebe koji te kazne propisuju i naplaćuju - pregovaraju o većim plaćama i boljim uvjetima rada?!

No za razliku od Venezuele, Hrvatska nema oporbu koja bi preporučila drugačije mjere. Dapače, glavna oporbena stranka predlaže skoro pa iste mjere kao i Madurova socijalistička vlada - umjetno podizanje plaća, povećanje nameta i socijalna davanja.

Nisu puno drugačije ni druge stranke. No dok je već i vrapcima jasno kako socijalizam, bio on demokratski ili bilo kakav drugi, nikada ne može uspjeti osim na papiru, hrvatskim sindikalnim predstavnicima i nekim medijskim i javnim osobama nije jasno da taj sistem nikad nije i ne može u praksi uspjeti bez kolona siromašnih, gladnih, prezrenih, zatvorenih i mrtvih kako bi najveći drug sa svojom drugaricom mogao žderati na račun radnog naroda.