Kako možeš biti siromašan, a imati svoju nekretninu? Ovo su najkontroverznija pitanja u Hrvatskoj

Ususret parlamentarnim izborima pitanje je važno zbog krojenja budućih politika bez obzira u čijim rukama krojačke škare krajem idućeg mjeseca završile. Stvarno imovinsko stanje hrvatskih građana trebao bi pokazati i najavljeni Registar stanovništva koji se uvodi umjesto skupog i često neupotrebljivog popisa. Očekujemo ga uz niz naslova i komentara, pa i ekonomskih analitičara o tome kako su nam kućanstva zapravo bogata. 

Nerijetko ćemo naletjeti na komentare kako se ljudi, eto žale, da su im mirovine male, a "iznajmljuju pet apartmana", kako ljudi prigovaraju visokoj inflaciji, a makroekonomski pokazatelji na vidjelo stavljaju rast potrošnje i sve veću štednju. Dodaje se i da stvarno siromašni ne mogu biti ljudi koji žive u vlastitoj nekretnini, a kako je takvih u Hrvatskoj gotovo 90 posto, tada valjda nitko nije siromašan?

Ako pak živimo u zemlji bogatih ljudi onda valja revidirati i razne politike, bilo socijalne, bilo porezne. Važno je stoga da znamo koja je priča o Hrvatskoj istinitija, ona o siromaštvu ili ona o bogatstvu? Pođimo od bogatstva. Kada ekonomski analitičari govore o rastu potrošnje trebali bi imati na umu da je neozbiljno govoriti da ona ukazuje na bogatstvo ako nismo analizirali njezinu strukturu, odnosno na što ljudi povećavaju tu svoju potrošnju? Troše li možda više na restorane ili putovanja?

Foto: Direktno

Potrošnja Hrvata u Europi na najnižoj razini

Potrošnja raste uz strelovit rast cijena u gospodarstvu koje se snažno oslanja na europske subvencije. Eurostat je nedavno objavio na osnovu podataka iz 2021. koliko građani iz koje zemlje troše na putovanjima. Hrvati prosječno troše 43 eura po danu, a manje troše samo Portugalci, Mađari, Poljaci, Grci i Česi. Austrijanci troše najviše, 125 eura po danu, a Luksemburžani 115. Više od građana Hrvatske u turizmu troše i Maltežani i Estonci, pa čak i Bugari i Rumunji. 

Možemo li bogatima nazvati kućanstva iz kojih je pola milijuna ljudi iselilo ponajviše u potrazi za boljom materijalnom budućnošću za svoje obitelji? Znači li rast štednje da smo bogati, ako znamo da manje od tisuću ljudi posjeduje štednju veću od miliju eura, a 1,7 milijuna ljudi na štednim računima ima manje od tisuću eura. 

Nešto više od tisuću eura iznosi medijan plaće, što znači da polovica ljudi od nesamostalnog rada zarađuje manje od toga. U kategoriju bogatstva njih se pak nastoji gurnuti ako posjeduju nekretninu u kojoj žive i možda još jednu, jer prvoloptaško pitanje zaista jest – kako netko može biti siromašan ako ima dva stana? Ne može, ali nije ni bogat jer dugoročno ne zarađuje od tih stanova budući da održavanje imovine nije samo zarada, nego trošak. Između ostalog zato i cijene najma stanova rastu.

Foto: Unsplash

Stopa rizika od siromaštva niža je za Hrvatsku od prosjeka EU

Gotovo 90 posto hrvatskih građana živi u vlastitim nekretninama, no promatrati nekretnine kao bogatstvo bez analize starosti tih nekretnina i potreba za ulaganjima bilo bi neozbiljno. Nekretnine vrijede onoliko koliko prihoda mogu ostvariti. A to će možda najbolje pokazati masovna izgradnja turističkih nekretnina čim dovoljno ostare da zatrebaju značajnija ulaganja. 

Ipak, ne možemo tvrditi niti da smo izuzetno siromašni iako je Hrvatska pri dnu ljestvice po gospodarskom razvoju, a podatak o tome kako je svaki peti građanin u riziku od siromaštva zvuči sumorno. Stopa rizika od siromaštva niža je za Hrvatsku od prosjeka EU, a viša je redom u Malti, Portugalu, Irskoj, Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, Litvi, Estoniji, Latviji, Španjolskoj, Grčkoj, Bugarskoj i Rumunjskoj. 

Foto: Unsplash

Kakve politike su nam potrebne?

Registar stanovništva trebao bi donijeti neke odgovore o stvarnom bogatstvu hrvatskih kućanstava, odnosno o njihovu stvarnom siromaštvu i u pravilu takvi podaci trebali bi služiti da se na njima temelje neke buduće politike, bilo socijalne bilo porezne. Međutim, ono što treba imati na umu jest da je država ta koja svojim propisima treba omogućiti aktivaciju bogatstva, ako ono postoji, u svrhu gospodarskog razvoja i osiguravanja kvalitetnijeg života građana.

Iznos najma i rate kredita se izjednačuje: 'Za cijenu u Zagrebu možete dobiti stan u Dubaiju'

Primjerice, potrebne su politike zahvaljujući kojima se više nećemo morati zgražati dugoročno izuzetno štetnoj apartmanizaciji ili naricati nad neiskorištenim poljoprivrednim zemljištem, dok su mala količina domaće hrane izuzetno skupa, a prehranjivanje navodno bogatih kućanstava ovisi o uvozu. Za svaku buduću politiku poruka je zapravo jednostavna. Trebali bi razmišljati kako da osmišljavanjem propisa omoguće ljudima razvoj poslova i stvaranje bogatstva, a ne primarno kako da detektiraju tko ima pa da nastave uzimati jer veća je vjerojatnost da vrlo mali broj ljudi ima mnogo, velika većina malo.