Kako Milorad Pupovac podmeće nogu Andreju Plenkoviću

Da je, dakle, neki viđeniji dio aktualne Vlade bio na eminentnom ustaškom skupu, mediji bi grmjeli o tome satima i danima. Bago bi se gurao s  mikrofonom ne bi li što prije snimio kakvog užasnutog ministra, prva pera ''Jutarnjeg'' padala bi u nesvijest od poniženog antifašizma, imali bismo tv- specijal kojega bi s bolesničke postelje vodio Šprajc, a Puhovski ne bi dospio presvući odijelo od pustih gostovanja na televizijama i pojašnjavanju skandala koji jasno govori da se nikad nismo odmaknuli od demona prošlosti.

Vlada bi se promptno oglasila grlatom kritikom, tražila bi se točka dnevnog reda u Saboru samo o tome, Stazić bi obukao staru partizansku uniformu, a  nevladin sektor bi uz javne prosvjede i lupanje loncima već ložio vatre kako bi se i Bruxelles oglasio u pogledu ''nezapamćenog veličanja fašizma''.

Četnički zulum

Ali, kada se Milorad Pupovac pojavi u Gradini, uistinu u društvu najeminentnijih četnika, za stolom same velikosrpske kreme gdje se grmi o 700 tisuća ubijenih u Jasenovcu, gdje četništvo možeš nožem rezati u zraku, gdje se neuvijeno pljuje po Katoličkoj crkvi, ovaj put čak i po Strossmayeru, a hvali samo Zorana Milanovića zbog ideje da se oznake HOS-a bace u smeće, nema niti političkih, niti medijskih reakcija. Nikakvih! Kao da Pupovca tamo nije niti bilo! Kao da se skup nije ni dogodio!  Kao da je posve legitimno da je i on bio tamo! Kao da nije dio vlasti hrvatske države koja se jedva othrvala u zadnjem ratu zulumu tog istog četništva! Kao da  minimum pristojnosti nije nalagao da se zahvali na pozivu i uzvrati da je on ove godine već komemorirao žrtve Jasenovca!

Je li hrvatska država svojevrsni nacionalni park za politiku Milorada Pupovca koji je u njemu evidentni ''kralj lavova''? Jer, nema dvojbe da je ovakvo njegovo držanje izazivačko. Nema,  naime, nikakve dvojbe da je, bez obzira na svu koncilijantnost premijera i njegov iznimno pojačani osjećaj koji ima o tome kako je nužno manjinama osigurati da se sudjelovanjem u vlasti osjećaju ravnopravno, jer je to sve zajedno najbolja europska legitimacija hrvatske države, uz sve to, dakle, nema nikakve dvojbe da Pupovčev odlazak u Gradinu nije nešto što veseli Andreja Plenkovića. Dapače, stavlja ga u silno neugodnu situaciju. Naročito koji mjesec prije parlamentarnih izbora. Naklon četništvu u Gradini nesumnjivo nije dio Plenkovićeve političke agende. Ne treba Hrvatskoj, niti će biti na korist ovdašnjim Srbima. Dapače! Jer, Plenković želi u Bruxellesu pokazati da je njegova politika takva da uživa javnu podršku manjina, ali zadnje što mu treba jest posjet predstavnika srpske manjine skupu gdje se laže starim velikosrpskim lažima! Na okupljanju premijer lige četništva!

U isto vrijeme,''kralj lavova'', primjerice, nikad ne ide u Knin na obljetnicu Oluje, a ni on ni njegov SDSS gotovo punih 30 godina ne staju u Kolonu sjećanja u Vukovaru! A kada to radi zadnjih godina, način na koji to radi gori je od činjenice da tamo nije ni dolazio! Osim ove ekskluzivne pozicije na koju valja ukazati i koja je Pupovcu ''odobrena'', nota bene, od početka stvaranja hrvatske države, još je gore što nakon Milanovićevih riječi o potrebi bacanja HOS-ovih oznaka i teze da su se HOS-ovci borili za NDH, u Hrvatskoj nema niti jedne reakcije na taj skandal, primjerice, od strane Hrvatskog generalskog zbora! Jer, to bi trebala biti naša ratna krema! Društvo najhrabrijih, domovini najodanijih i u borbi protiv velikosrpstva najžešćih!

Klanjanje Dodiku

U Gradini se zidaju temelji nove mržnje prema Hrvatskoj i njenog poistovjećivanja s NDH. Činjenica pak da je Dodik između dvije laži o broju jasenovačkih žrtava hvalio Zorana Milanovića, sada daje dodatnu dimenziju tom četničkom derneku pa se tako predsjednik hrvatske države našao u nevjerojatnoj situaciji: da ga napada hrvatski ministar branitelja i braniteljske udruge, a da ga hvali vođa genocidne Republike Srpske, nastale na notornom zločinu. I na hrvatskoj krvi! Može li biti gore?

Ali, to je slika naše sramote: imali smo predsjednika države, Ivu Josipovića, koji je Dodiku, nedvosmislenom predstavniku jedne četničke tvorevine snishodljivo svirao klavir kao znak neviđene priležnosti, bio je to jedini državni poglavar na kugli zemaljskoj koji je to napravio čelniku suspektne i na zločinu zasnovane ''republike'', a sada imamo predsjednika države kojega isti taj četnički bard Dodik brani, hvali i zagovara na sva usta! Imamo, dakle, predsjednika hrvatske države na kojega su bijesni hrvatski branitelji, a hvale ga četnički lideri! Može li perverznije?

Kakva banalnost i tivijalnost...

S druge strane, zakoračili smo napokon u normalizaciju zivota, ali medijski opet tako površno, da je to zastrašujuće. Hrvatska proizvodi tek nešto više od 40 posto svojih prehrambenih potreba i ako je nešto ova kriza izbacila kao goruće pitanje, onda je to svakako nužna obnova poljoprivrede. I umjesto da to bude glavna tema svih medija i političkih okupljanja, glavna tema je otvaranje frizeraja! Jer se Hrvatska od svog vlaškouličarskog hrvatstva ne može odvojiti! ''Kad bum se ošišal'', to je tema, jer se uopće ne razumije da ćemo na jesen moguće umirati od gladi! Umjesto da se rade akcijski planovi o kapitalnim potezima u poljoprivredi, širenju proizvodnje, zakonskim potezima koji bi u prvom redu omogućili okrupnjivanje zemlje, jer bez toga nema ozbiljnog posla u poljoprivredi, umjesto da gledamo stotinu reportaža i saborskih rasprava isključivo na tu temu, mi gledamo polemike o pleksiglas pregradama po kafićima i frizerajima! Bože, kakva banalnost, trivijalnost, nedostatak osnovnog osjećaja za bitno.

Jer i ovo treba reći: da, ljeto je pred nama i valja spasiti od turizma što se spasiti može, ali primarni potezi, zadaci i glavna agenda u ovoj državi u ovom trenu mora biti obnova poljoprivrede. Jer bi na jesen mogla zavladati glad. Mnoge zemlje već najavljuju tzv. zaključavanje ekonomije; Rusija je, primjerice, na šest mjeseci zabranila izvoz žita, slične mjere spremaju i druge države, svijet se de facto sprema za jesenje nestašice. A nama su frizeraji glavna tema! U trenutku dok Italija i Njemačka jasno i glasno obznanjuju da njihovi građani ove godine neće moći preko granice, nakon što je češki predsjednik jasno rekao da Česi ovog ljeta neće preko granice, snovi o spašavanju turizma čista su opsjena! Stići će jedino Slovenci, jer je više od 110.000 nekretnina u Hrvatskoj u vlasništvu slovenskih državljana, a ministar Cappelli je Ljubljani već najavio da bi krajem svibnja Hrvatska mogla otvoriti granice prema Sloveniji. Od dvadeset milijuna prošlogodišnjih turista Slovenci čine 1,6 milijuna te su od 110 milijuna noćenja ostvarili lani 11 milijuna. Dakle, desetak-petnaest posto njihov je potencijal u našim statistikama. Sjajno! Ali, ne zaboravimo broj slovenskih nekretnina u toj općoj brojci!

Da, treba spasiti što se može, ali okrenuti se kapitalnom pitanju. I jedini koji alarmantno o tome govori je profesor Lovrinčević, koji jasno i glasno poručuje: ljudi, vratimo se proizvodnji hrane! Standard koji smo imali lani idući put ćemo imati tek 2026. godine, dodaje profesor koji u svom zadnjem intervjuu u Novom listu kaže: ''Cijela jadranska Hrvatska je zbog okretanja turizmu, onesposobljena samostalno preživjeti, ona će funkcionirati na pomoći i na trošenju zaliha... naravno da će to (kriza op. nov.) potaknuti ljude na odlazak... umjesto da mjerimo razmak između stolova u kafićima i postavljamo pleksiglas, trebamo zaposliti što više ljudi ako smo to u stanju...''.

Čuje li netko te riječi? Jer, došli Česi i Poljaci ove godine na more ili ne, nas čeka jesen. Jesen s praznom i besperspektivnom Slavonijom! Jesen s neobrađenim Ravnim kotarima! Ima li nekoga u ovoj zemlji da shvati tu činjenicu?

Nema više onog ponosnog, šarmantnog i čarobnog Zagreba

I o svemu tome govorim dok šetam sablasnim, praznim, poniženim, ranjenim, silovanim, neprepoznatljivim Zagrebom. Naime, onoga Zagreba koji nas je odgojio, formirao, definirao, onog čarobnog, podatnog, šarmantnog, kultiviranog, onog ponosnog hrvatskog spomenika, tog Zagreba više nema.

Dakle, ono o čemu mediji i ovdje šute ključno je: polovica Zagrepčana pobjegla je iz grada u strahu od novih potresa koji su temeljito načeli grad, pomoći tom gradu nema ni od kuda, gradonačelnik više ne zna gdje, što, od kuda, kome govori, Gradska skupština uopće se nije sastala kako bi raspravljala o potresu, Vlada brine u prvom redu o korona virusu i svi čekaju resornog ministra Štromara dok napiše zakon o budućoj gradnji. Tko je god dvije riječi progovorio sa Štromarom i od njega očekuje munjevitu pomoć u ovako delikatnim trenucima, taj zna koliko će se načekati.

Uostalom, prošlo je mjesec dana od potresa, zakona nema! Pomoći nema! Ljudi koji su od grada iznajmili poslovne prostore koji su sada oštećeni, lupaju na gradska vrata i traže da im se obnove ti prostori. Nisu njihovi, gradski su ili državni! No, nikakvog odgovora ne dobivaju. Zato pola tih prostora i nije otvoreno!

Kaos, potpuni raspad sustava i grad koji tiho umire. Centar grada Zagreba porušen u potresu nema, primjerice, plina, kada nemate plina, nemate grijanja. Između ostaloga. Tako da su su brojne zgrade zapravo ilegalno priključile na plin, inače bi se smrzli, pogotovo u onim prvim danima! Onda su se tjednima čekali statičari i tu je zapravo grad pokazao zastrašujuću nesposobnost. Gora od tog isčekivanja bila je odluka da se na pojedinim lokacijama dijeli građevinski materijal za popravak stanova i kuća pa bi ljudi dolazili na mjesta gdje im je rečeno i dobivali bi po osam komada cigli! Jer, više nema!

Onda tamo gledate umirovljenike koji obilaze tih nekoliko štandova s građevinskim materijalom, niti jadni znaju što im treba, niti koliko, niti kako će to ugraditi, milijun tužnih pitanja bez odgovora. Tipična nestručna socijalistička improvizacija! Evo vam dvije letve i tri cigle i sami si popravite zgradu! Dakle, opet nećemo krenuti pravim redom: statičari i struka vam kažu što vam je činiti pa kad nemate novca, zgrada diže kredit na ime pričuve. Što ako ni tako nemate dovoljno novca? Mislim da onda jedino pomaže austrijski model: država vam uredi i protupotresno popravi zgradu i upiše se u tom iznosu kao suvlasnik stana, ili zgrade. Trećega nema. Ali, ovdje nitko u tom smjeru niti ne razmišlja.

Sve krivo u ovom je potresu izašlo na površinu. Najprije gradske strukture koje pojma nisu imale što im je činiti. Pavle Kalinić kao prva crta obrane, koji je podignuo na noge civilnu zaštitu, bio je sjajan ključnih prvih dana, ali nakon toga bila je nužna puna reakcija grada i države. Država se borila s koronom, a grad je zakazao do kraja. Bandić se posve izgubio, vidite da ne zna uopće gdje ide i o čemu govori. Mediji, recimo, uopće nisu izvijestili da zagrebački tramvaj neće voziti do daljnjega, jer svaki prolazak tramvajem po Ilici prijeti da tu glavnu zagrebačku ulicu sruši! Do te razine se Zagreb pretvorio u kulise!

Na jesen će otvoriti navodno žičaru, a mostovi po kojima od Mihaljevca do žičare voze tramvaji u jezivom su stanju. Nitko ih nakon potresa nije ni pogledao! Zagreb će se podignuti na noge jedino ako se Bruxelles uvjeri o razmjerima štete i ako se založi povijesti ovog grada kao razlog za spas, ali u ovih mjesec dana o Zagrebu nitko ne vodi računa. Gradska skupština se o potresu nije uopće očitovala ni sastala, ni nešto predložila,ni nešto pitala, ni tražila. A pet tjedana je od potresa prošlo! Mirogoj je porušen, napose crkva, crkva na Mihaljevcu je zarušena, crkva na Gornjem gradu, baš kao i onaj meni najmiliji duhovni hram u Palmotićevoj, svaka druga zgrada na Kaptolu je u problemu, a centrom grada se automobilom zapravo normalno i ne možete voziti, jer je svaka druga ulica zatvorena. Grad je na koljenima...

U Donjem gradu je nekada živjelo 38.000 ljudi, prve statistike govore da je svaki drugi Zagrepčanin otišao. Otišao, jer su zgrade nesigurne, otišao jer nema tog Normabela koji može osigurati san kada auto prođe vašom ulicom i sve se trese kao onda, otišli su, jer ne vjeruju da će im itko pomoći. Otišli su jer ih je tisuću manjih potresa izludjelo. Silovani Zagreb, kao nikad nemoćni Zagreb, čeka da mu netko pruži ruku, podigne na koljena i pomogne mu da zasja starim sjajem glavnog grada svih Hrvata!