Kako Kukuriku vlada poništava dobit od ulaska u Europsku uniju

Racionalni kreatori politika u Hrvatskoj neće pristati ni na kakav „dijalog“ o tim pitanjima ako pod dijalogom pretpostavljamo balkanski običaj da političari iz jedne zemlje „razgovaraju“ sa svojim kolegama iz druge, šaljući poruke posredstvom medija, i na taj način zaoštravaju napetosti u objema javnostima. Hrvatska svoje interese u odnosu na Srbiju mora ostvariti u komunikaciji Zagreba i Bruxellesa, jer hrvatski stavovi i interesi moraju postati dijelom europskih pregovaračkih polazišta, a reforme, što ih Srbija mora ostvariti u pristupnom procesu u tim pitanjima moraju biti mjerila za otvaranje ili zatvaranje pregovaračkoga poglavlja.

Hrvatske interese u Beogradu u takvim okolnostima zapravo ne predstavljaju hrvatska diplomacija i politika, nego Europska komisija. Tako je Europska komisija već u hrvatsko ime pregovarala o problemu zaštite tradicionalne trgovine nakon hrvatskog istupanja iz CEFTA-e, i tada su se u Beogradu čudili kao da je tadašnji europski povjerenik za proširenje Štefan Füle u Beogradu nastupao kao hrvatski lobist. Članstvom u Europskoj uniji Hrvatska se našla u položaju da su u odnosu na nečlanice Unije svi europski povjerenici ujedno i njeni lobisti, upravo kao što su i lobisti ostalih 27 zemalja članica.

Srbija je trenutno u „povoljnoj fazi“ kad je riječ o politici pristupanja EU. Premijer Vučić svu je svoju političku energiju usmjerio na konsolidaciju odnosa sa Zapadom. Upravo je u posjetu Sjedinjenim Američkim Državama, nastoji postići otvaranje prvih pregovaračkih poglavlja na jesen, a istovremeno mu Rusija šalje otvorene i neugodne političke signale. Srbija više nije Putinov ljubimica, štoviše u sadašnjoj verziji geopolitičke opsjene koja se zove „Turski tok“, plinovod koji bi trebao ruski plin dostaviti preko Turske do Mađarske i nadomjestiti propali projekt Južni tok, sada bi trebao zaobići i Srbiju.

Hrvatski je interes da se Srbija posve okrene Zapadu, da se i energetski osloni na zajedničku europsku energetsku politiku, jer tako na značenju dobivaju hrvatski projekt LNG terminala, ali i projekt plinovoda TAP, koji bi u Europu dovodio kazahstanski zemni plin.

Činjenica da je Srbija pristala Hrvatskoj predati Veljka Marića, ali i da je istovremeno postignuto usklađivanje popisa nestalih osoba, koje su prije rata živjele u Hrvatskoj, a čiji je nestanak prijavljen u Hrvatskoj ili Srbiji (ili u objema državama), govori o tome da su se odnosi dviju država počeli poboljšavati, i to zato jer Srbija nastoji napredovati u europskoj integraciji, pa zato rješava probleme zbog kojih bi Hrvatska inače mogla dovesti u pitanje njen integracijski napredak.

Očito je da je premijer Aleksandar Vučić na sebe preuzeo ozbiljan politički rizik, a jasno je da za politiku koju vodi nema plebiscitarne potpore niti u parlamentu, niti u vlastitoj stranci, a pogotovo ne u javnosti. Političke obveze, koje mora obaviti prema Hrvatskoj, pritom su mu naročito težak teret u domaćoj javnosti. Transfer Veljka Marića nije tek premještanje jedne osobe iz zemlje u zemlju. Odustajanjem od tvrdnje kako Marić ne može biti transferiran, jer se protiv njega u Srbiji vodi druga istraga zbog ratnog zločina, a hrvatske institucije odbijaju sudjelovati u njoj, pa time zapravo opstruiraju mogućnost njegova premještaja, Srbija je napravila korak koji vodi prema odustajanju od načela „regionalne nadležnosti“, što ga je proglasila u odnosu na suđenje za ratne zločine.

Regionalna nadležnost pravosuđu u Srbiji daje „pravo“ da sudi za zločine koji nisu počinjeni u Srbiji, kad počinitelji i žrtve nisu građani Srbije i kad počinitelj nije u dosegu njenih pravosudnih organa. U takvim slučajevima, kad je istraga u Srbiji pokrenuta, njeno pravosuđe izdaje uhidbene naloge i distribuira ih posredstvom Interpola. Najčešće žrtve takva načela sudovanja bili su građani Bosne i Hercegovine. Haris Silajdžić, ratni član Predsjedništva BiH bio je na osnovu takve optužnice pritvoren u Britaniji, general Armije BiH Jovan Divjak bio je „zaustavljen“ u Beču, a poznat je i slučaj tuzlanskog zapovjednika Teritorijalne obrane Ilije Jurišića, koji je uhićen i suđen u Srbiji, i tek na intervenciju međunarodne zajednice pušten, unatoč prvostupanjskoj osuđujućoj presudi. Isti obrazac kao Jurišića pogodio je i Veljka Marića.

Pravosuđa u Britaniji i Austriji nisu izručila Silajdžića, odnosno Divjaka, Srbiji, jer su dostavljene dokaze ocijenila nevjerodostojnima i procijenila da nema osnovane sumnje za pokretanje postupka, niti garancije da bi se osumnjičenima u Srbiji pravedno sudilo. Iskustvo pravosuđa dviju članica EU s načinom na koji Srbija tumači svoju nadležnost za sudovanje za ratne zločine dokazuje da Hrvatska nije jedina članica EU koja upozorava na neprihvatljivost takve prakse. Za državu, koja tijekom pregovora s potencijalnom članicom želi ostvariti neki za sebe važan interes, bitno je da u svojim zahtjevima nije sama, nego da je podupiru i druge članice. Odlično je, naravno, ako se pritom radi o „utjecajnim“ članicama Unije.

Vučić se zbog transfera Marića našao pod udarom kritika u svojoj javnosti, a jedan od onih koji su ga snažno napali je i Specijalni tužilac za ratne zločine Vladimir Vukčević koji tvrdi da se politika u ovom slučaju uplela u sferu autonomnog odlučivanja pravosuđa. Nacionalisti, pak, naglašavaju da Hrvatska „ucjenjuje Srbiju“ i traže povlačenje iz pristupnih pregovora.

Europska unija inicijalno je građena kao mirovni projekt, kao projekt koji je osigurao da nakon stoljeća rata u Europi nastupi trajan i stabilan mir i da bilo kakvo pokretanje ratnih sukoba postane nemoguće. „Stara Europa“ taj je cilj „zaboravila“, ali za Hrvatsku to je još itekako živa vrijednost i ona je razlog zašto je Hrvatskoj u interesu da sve njoj susjedne zemlje budu obuhvaćene procesom europske integracije.

Deplasirano je kad neodgovorni političari nastoje ostvariti političke dobiti iz slučaja Marić, pripisujući sebi osobno zasluge za razrješenje tog slučaja. Opasni su i vladino poigravanje neodmjerenom retorikom prema Bosni i Hercegovini i nadmeni odnos prema susjednoj državi, čije su političke i pravosudne institucije u izrazito lošem stanju. Odavno se zna da je pravosuđe takozvane „Republike Srpske“ kreiralo optužnice protiv časnika HV i HVO, optužujući ih zbog operacija koje su te snage u skladu sa Splitskim sporazumom pokojnih predsjednika Tuđmana i Izetbegovića provodile u BiH. Tretirajući te operacije kao „agresiju“, tužitelji iz Republike Srpske zapravo osporavaju suverenitet BiH i dovode u pitanje suvereno pravo predsjednika Predsjedništva te države da sklapa ugovore kakav je predsjednik Izetbegović postigao s predsjednikom Tuđmanom.

Naravno da će Hrvatska odbiti zahtjev za međunarodnu pravnu pomoć kad je zahtjev za pomoć takav da dovodi u pitanje i legitimnost hrvatske obrane, i obrane BiH, a i suverenitet bosansko-hercegovačke države. To se, međutim, mora napraviti bez grube retorike prema službenom Sarajevu, jer Ministarstvo pravosuđa BiH u ovom je slučaju bilo tek svojevrstan poštar. Od toga što je bosansko-hercegovačko ministarstvo pravosuđa u Hrvatsku „proslijedilo“ neprimjeren papir, za hrvatske je interese daleko neugodnije i opasnije to što je još 2011. bivši hrvatski predsjednik Ivo Josipović, znajući za postojanje ovih istraga, kojima su potporu uskratili i Međunarodni sud u Haagu i međunarodna zajednica općenito, započeo o tome razgovore s Miloradom Dodikom. Strašno je što je tadašnji hrvatski predsjednik Dodika tretirao „kao državnika“, posjećivao ga u Banjoj Luci i primao u Slavonskom Brodu. Tada je ta kvaziistraga bila zaustavljena, ali, kao što vidimo, ubrzo je nastavljena.

Hrvatska, kao članica Europske unije i NATO saveza, ima dovoljno  mehanizama da štiti svoje državljane koji su je branili u ratu. Kad jednom počne institucionalni dijalog Bosne i Hercegovine s EU Dodikovo kvazipravosuđe bit će vrlo brzo razmontirano i Hrvatska će u odnosu na taj problem lako osigurati svoje interese. A u suprotstavljanju samoproglašenoj regionalnoj nadležnosti pravosuđa u Srbiji, BiH je Hrvatskoj najzainteresiraniji saveznik, jer je oštrica te imperijalne igre u daleko većoj mjeri usmjerena protiv Sarajeva, nego li Zagreba.

Kao što očito ne razumije zakonitosti u odnosima  Zagreba i Beograda, trenutni hrvatski predsjednik Vlade ne razumije niti temelje politike izgradnje trajnog mira i logiku europeizacije hrvatskog susjedstva. Kad oni koji donose ključne političke odluke i bitno utječu na odnose Hrvatske sa susjedstvom ne razumiju logiku politika, koje bi Hrvatskoj morale donositi dobrobiti, logično je da Hrvatska te dobrobiti najčešće niti ne ostvaruje.