Kako je Hrvatska postala zarobljenica Zorana Milanovića

Sociolozi Laurence J. Peter i Raymond Hull 1969. godine objavili su knjigu „Peterovo načelo, ili zašto stvari uvijek idu krivo“, sjajnu studiju o upravljanju sustavima i djelovanju hijerarhija, a ta studija , iako je vrlo dobro promišljena i utemeljena, slovi kao „humoristička“. Zasnivajući „hijerarhologiju“ Peter i Hull konstatiraju da svatko u hijerarhiji napreduje do razine svoje nesposobnosti, a kad zauzme tu razinu, postaje nesmjenjiv. Peterovo načelo tvrdi da hijerarhije inkliniraju tome da sve poziciju u njoj s vremenom postanu zaposjednute od osoba koje su došle na razinu svoje nesposobnosti, a kad se to dogodi, kad se uspostavi potpuna zasićenost hijerarhije, takav sustav više ne može polučiti niti jedan poželjan rezultat. Hijerarhijski sustavi uspijevaju djelovati tako dugo dok su na dijelu pozicija oni koji još nisu došli do razine svoje nesposobnosti, pa oni obavljaju koristan koji je u njihovoj nadležnosti, ali i poslove umjesto onih koji su više od njih pozicionirani u hijerarhiji, ali su dosegli razinu nesposobnost.

Činjenicu da Hrvatska ima Vladu koja već 12 kvartala za rednom bilježi negativnu stopu rasta bruto društvenog proizvoda u zemlji, da svi realni pokazatelji govore o sunovratu ekonomije, a da Vlada ostaje čvrsto u sedlu, pa čak i javnosti nudi svoje pokazatelje, koji bi navodno trebali govoriti o znacima oporavka, govori o tome da je u hrvatskom političkom sustavu uspostavljena hijerarhija koja je postala visoko zasićena, u kojoj su ključni donosioci odluka postigli razinu svoje potpune nesposobnosti, a sustav više ne uspijeva polučiti nikakav poželjan rezultat, jer praktički nema onih na nižim hijerarhijskim razinama, sposobnih raditi umjesto visoko-pozicioniranih i ostvarivati neke pozitivne učinke.

Kad su nakon smrti Ivice Račana u SDP-u birali svog novog vođu, brinuli su, upravo kao što to upozorava Peterovo načelo, o tome da izaberu nekoga tko će biti sposoban pobijediti na parlamentarnim izborima, a ne nekoga to će biti sposoban obavljati bilo kakav koristan posao. Tako im se „dogodio“ Zoran Milanović. Iako se radi o akteru koji je bio „suputnik“ stranke, priključio joj se tek kad je ona nakon deset godina opozicije bila na rubu osvajanja vlasti ili ju je netom osvojila (verzije o vremenu Milanovića pristupanja stranci razlikuju se u dva-tri mjeseca, a u tom se razdoblju stranka uspela na vlast), a teško ga je i po čemu definirati kao socijaldemokrata, sudionicima stranačke konvencije SDP-a u travnju 2007. činilo se da je on sposoban biti izabran za predsjednika Vlade. Iako je stranka izgubila te izbore u velikoj mjeri i zahvaljujući tome što je Milanović činio teške greške u kampanji, i ono što se činilo unaprijed sigurnom pobjedom pretvorio u poraz lošom političkom strategijom, SDP-ovci su ostali uvjereni da je upravo on taj koji je sposoban stranci osigurati osvajanje parlamentarne većine i izvršne vlasti. To se i dogodilo četiri godine kasnije, i to bez ikakve Milanovićeve krivice ili zasluge, političkim kolapsom „druge strane“ političke arene, dotadašnje izvršne vlasti.

Promatramo li, dakle, Milanovićev politički napredak s pozicije Peterova načela, radi se o netipičnoj situaciji, jer ovaj je već na položaju predsjednika stranke dosegao razinu svoje nesposobnost, a ipak je napredovao još jednu stepenicu u društvenoj hijerarhiji. Pritom je logično da je ključnu poziciju izvršne vlasti preuzeo je bez ikakva koncepta o tome što misli napraviti, koje javne politike provoditi, i znanja o vrednovanju javnih politika.

Što se tiče upravljanja strankom bio je vještiji i od savjetnika je naučio kako efikasno provesti „take over“. Za preuzimanje stranke najefikasnije je bilo promijeniti model izbora lokalnih i regionalnih stranačkih vodstava, a načelo „jedan član – jedan glas“, koje je predstavljeno kao navodni demokratski iskorak, omogućilo je temeljitu smjenu „generacija“, odnosno političko napredovanje aktera sličnih Milanoviću – pridošlica u stranku koji su joj pristupili nakon 2000., pa čak i nakon 2007., kad je Milanović preuzeo stranačko vodstvo, dakle onih koji na socijaldemokraciju „nisu gubili vrijeme“ dok je stranka bila duboko u opoziciji, nego su joj se pridružili kad je bila ili blizu osvajanju vlasti, ili obnašala vlast. Neposredan izbor regionalnih i lokalnih lidera uvjetovao je stvaranje „predsjedničkog modela“ u stranci, pa su novoizabrani regionalni i lokalni lideri na isti način kao i Milanović na nacionalnoj razini, počeli potiskivati sve one za koje su mislili da ih ugrožavaju. Temeljno pitanje demokratizacije stranke uvijek je način odabira kandidata na izborima, a tu je selekciju Milanović koncentrirao u svojim rukama, odnosno za lokalne izbore u rukama lokalnih vođa. Otuda stvarna moć u stranci i Milanovićeva dominacija.

Za razliku od izbora predsjednika, kolektivna tijela i dalje se biralo na konvenciji, pa tako Milanović nije imao većinu u Predsjedništvu stranke, a u Središnjem odboru je ta većina bila vrlo tanka (što se pokazalo prilikom isključivanja Linića iz stranke). Konvencija je za „prvog potpredsjednika“, potpredsjedničkog kandidata s najviše osvojenih glasova, izabrala Rajka Ostojića, koncilijantnog političara, dobrog upravljača i marljiva radnika. Bilo je očito da konvencija kao kolektivno stranačko tijelo priprema uvjete za „tranziciju“, da sutradan nakon što Milanović izgubi povjerenje stranka ima potpredsjednika sposobna preuzeti i upravljanje strankom, a možda i Vladom, kao da Milanovića nikad nije niti bilo. Zato je na lanjskim lokalnim izborima Milanović izveo manevar s kandidiranjem Ostojića za zagrebačkog gradonačelnika, gurnuvši ga u borbu koju ovaj nije mogao dobiti, pokušavši ga antagonizirati i sa zagrebačkom gradskom organizacijom. Nakon toga ga je i smijenio iz Vlade, zamijenivši ga svojim političkim klonom. Predsjedništvo je, pak, proširio skupinom svojih „virilista“ koordinatora za pojedine izborne jedinice, i tako osigurao stabilnu većinu u tom stranačkom tijelu.

Ljetošnji unutarstranački sukob oko isključivanja Linića iz Vlade dio SDP-ovaca je u Središnjem odboru pokušao iskoristiti za raspravu o Milanovićevu vođenju Vlade i Stranke, ali u tome zapravo nisu uspjeli. Poigravanjem poreznim sustavom na kraju godine Milanović je zaoštrio sukob s riječkom gradskom organizacijom i Vojkom Obersnelom, ali taj je sukob sada pretvoren iz koncepcijskoga u sukob oko podjele javnog novca, pri čemu se Obersnelu pripisuje „konzervativizam“, odnosno puko očuvanje statusa quo. Prije toga najavom o posebnom statusu velikih gradova, Milanović je vrlo vješto antagonizirao riječku gradsku i županijsku organizaciju, odnosno Obersnela sa svojim trenutno najozbiljnijim protivnikom u stranci – županom Zlatkom Komadinom.

Peterovo načelo u SDP-u očito djeluje. Predsjednik stranke osoba je koja je na toj poziciji dosegla razinu svoje potpune nesposobnost, a svojom personalnom politikom u stranci osigurao je da najveći dio stranačke hijerarhije zaposjednu isto tako ljudi nesposobni za položaj na kome se nalaze. Stranka više ne ostvaruje nikakve rezultate, ali sve je blokirano i ništa nije moguće promijeniti. Uspostavljena je sablasna „stabilnost“, a takva je i stabilnost izvršne vlasti u parlamentu.

Ivo Josipović nastoji se profilirati kao alternativni lider ljevice, ali više ni ne pokušava ovladati SPD-om, iako je to neko vrijeme nastojao raditi. Sada pokušava konstruirati rezervoar stranačkih glasova u ORaH-u, i čeka potpun politički fijasko Milanovićeva SDP-a. Nada se da će očuvati predsjedničku poziciju, s koje bi onda mogao voditi operaciju pokušaja održavanja vlasti, eliminacijom Milanovića i njegove strukture u SDP i preuzeti pod svoju kontrolu ono što je ostalo od stranačke infrastrukture.

Socijalna ponuda Josipovićevske socijaldemokracije definiranija je od onoga što je nudio Milanović, zagovornik održavanja statusa quo i izbjegavanja socijalnih reformi. Josipović radno ovisnom stanovništvu u Hrvatskoj nudi ono što je njegov suradnik Mirando Mrsić projektirao kao ministar rada – model prekarijata. Dakle, sustav socijalne neizvjesnosti, privremenih poslova u koje se po potrebi ulazi i lako izlazi, model nestalnog rada posredstvom agencija, bez stalnog radnog mjesta, a za mlada radnike model nestalnog zaposlenja, pripravništva za minimalnu nadnicu.

Rasprave o prekarijatu danas su jedna od ozbiljnih tema u europskom socijaldemokratskom miljeu, ali u Hrvatskoj taj model socijaldemokrati ne problematiziraju. Izuzetak je tek bivši uspješni ministar socijalne politike Davorko Vidović, koji je i u Milanovićevoj i u Josipovićevoj podjeli karata marginaliziran, kao i brojni drugi ozbiljni socijaldemokratski intelektualci. Izolacija nekih od njih je možda „splendid isolation“, (sjajna izolacija), poput one Tonina Picule, ali unatoč sjajnoj poziciji, ti su akteri stvarno isključeni iz života svoje stranke.

Za državu nikad nije dobro kad jedna od najsnažnijih nacionalnih stranaka klizi prema entropiji. Posebno je loše kad se to događa s ključnom strankom vladajuće koalicije, a katastrofalno je kad se pritom prema pravilima Peterova načela stvori situacija u kojoj do kraja mandata ili potpunog kolapsa političke opcije nema šansi za preokret. Loše je što je SDP zatočenih nedoraslog Milanovića, daleko gore je što je njegov zatočenik još neko vrijeme cijela Hrvatska.