Kako je dvojac iz Šri Lanke završio u srpskim logorima: 'Moram ispričati njihovu priču'

"Jutro je 19. 11. 1991. granatiranje ne prestaje. Izbijaju jedan po jedan noseći stup zgrade Borovo Commercea i ona sve više pada na koljena. Pokušavaju nas zatrpati u ruševini, ali čuva ona nas u svojoj utrobi. Tu su oko nas bradonje i tko zna kakvi sve ne, okruženi smo s neprijateljskim snagama, osjeti se da je gotovo… Tko će nam upasti u sklonište, na koji način, kakav će biti kraj?", podijelio je svoja sjećanja na taji dan Marko Prgomet, pripadnik MUP-a, koji je kao ranjenik dočekao slom obrane Borova naselja i ulazak srbočetničke JNA i srpskih paravojnih postrojbi u krug borovske tvornice.

Nažalost, Borovo Commerce je bilo posljednje mjesto gdje su mnogi hrvatski branitelji i civili posljednji put viđeni, iako su živi dočekali pretanak borbenih djelovanja. Iz kruga tvornice gdje su muškarci trijažom odvojeni na jednu stranu, a žene i djeca na drugu, put je vodio na različita, brojna stratišta, a oni koji su preživjeli likvidacije na njima, kao i usputne likvidacije, sprovedeni su u srpske koncentracijske logore. Što je zarobljene hrvatske branitelje čekalo po dolasku u "sabirni centar", kako je ta mjesta zla nazivao srpski tisak, u svome svjedočenju ispričao je logoraš A. H: "Bila je noć, vozili su nas autobusima i nismo znali gdje se nalazimo, jer su nas naoružani stražari prisiljavali da držimo glave dolje.

Kada su se autobusi zaustavili stražari su nas istjerali van. U mraku su se nazirala svjetla ispred ulaza u nekakvu zgradu. Kada smo izašli iz autobusa počeli su po nama pljuštati udarci sa svih strana na koje nismo bili pripremljeni, tako da su mnogi od nas padali od siline udaraca. I sam sam pao dva puta dok nisam prošao kroz kordon policajaca i civila koji su nas nemilice udarali s raznim predmetima koje su imali. Od straha i bolova od udaraca i padova nisam ni vidio s čime su nas sve tukli ali sam osjetio razne vrste udaraca po sebi. Ušavši u zgradu nisam se zaustavljao i pratio sam samo ostale zatočenike. Kada sam se malo snašao imao sam što i vidjeti: nalazili smo se u štali i natjerani smo da sjednemo u četiri reda s glavom prema dolje. Stražari su dolazili i odvodili zatočenike na ispitivanja, vraćali ih premlaćene natrag u štalu".

'Tuđmanovi plaćenici'

Pa ipak, kada se učini kako su trideset i tri godine od ovih, normalnom razumu neshvatljivih zločina, sve strašne i bolne priče na ovaj ili onaj način već ispričane, pojavi se nova, a priča o dva crnca u srpskim koncentracijskim logorima, gotovo je nevjerojatna. Ovih dana, kad preživjeli branitelji Vukovara dijele svoja teška i mučna sjećanja, njih se prijetio branitelj Borova naselja i logoraš srpskih koncentracijskih logora, Zlatko Panković:

"Mnogi ne znaju da su s nama u logoru bila i dva crnca iz Šri Lanke - Sivahuaman i Johnson. Bojim se, ako ne ispričam njihovu priču, ostat će nepoznata. Jednu večer, početkom prosinca 1991. godine, ispred ulaza u štalu logora Begejci zaustavilo se vojno vozilo. Začuli smo povike i četničko deranje: 'Izlazi, bre van, majku vam ustašku!' Netom nakon toga krenuli su udarci, psovke, jauci i plač, no ljudi koje su tukli govorili su i zapomagali nekim čudnim, nama nepoznatim jezikom. Nismo znali što se vani događa, ali smo zaključili da je 'odbor za doček' preuzeo nove logoraše.

Vrata štale su se otvorila, a kroz njih, uz batine, ušla su dva dječaka, dva crnca. Nisu bili višlji od 160 cm, a bili su izrazito mršavi i tanke građe. Mi, ostali, gledali smo se međusobno, ništa nam nije bilo jasno. Oni su, potpuno preplašeni, drščući i oslanjajući se jedan na drugoga, otišli u kut štale gdje su legli na beton. Dečki su im dobacili jednu vojničku deku s kojom su se umotali. Gledali su nas uplašenim očima koje su virile iznad ruba deke. Među nama šok, nevjerica i pitanja - tko su sad ovi, što oni tu rade???"

U sljedećim danima pomalo smo stupili u kontakt s njima. Jedan od njih je slabo 'nabadao' engleski, pa smo nekako uspjeli saznati što im se dogodilo. Naše tihe razgovore često su prekidali četnici koji su ulazili u štalu želeći vidjeti pridošlice. Nazivali su ih 'Tuđmanovi plaćenici'. Najteže je bilo uvečer, jer su pijanim četnicima pri ulasku u polumračnu štalu prvo u oči upadali naši novi sustanari i prvo su njih izvodili na batinanje. Ni sam ne znam koliko puta su ih izveli, ali oni bi se uvijek vratili potpuno krvavi i izmrcvareni. Često smo međusobno komentirali - od kud im više snage da hodaju?!

Crne ustaše

"Uglavnom, ta su dvojica nesretnika, bježeći od građanskog rata u Šri Lanci koji se vodio između Tamilskih tigrova i vladinih snaga, krenuli za Njemačku. Tamo je radio brat jednog od njih, koji im je poslao novac i vize da pobjegnu iz vihora rata. Avion im je sletio u Skopje odakle su trebali drugim letom nastaviti put do Berlina, ali kako jedna nevolja nikada nije sama, u Skopju su ih džeparoši opljačkali, pa su ostali bez dokumenata i novca.

Tadašnji SUP u Skopju uputio ih je u njihovu ambasadu u Beograd i kad su autobusom stigli u Beograd uputili su se prema ambasadi. Svega nekoliko stotina metara od ambasade zaustavila ih je patrola vojne policije. Kako nisu imali dokumente, nisu znali jezik i nisu mogli objasniti što im se dogodilo, ovi su ih priveli i odveli u pritvor pod optužbom da su ustaše i Tuđmanovi plaćenici iz Vukovara, a koji su im, eto, uspjeli pobjeći iz zarobljeništva. Zbog toga su ih doveli k nama u logor, gdje po njima oni i pripadaju. Dva nesretnika nikada nisu ni čuli za Hrvatsku i Jugoslaviju, a kamoli da su znali što se ovdje događa.

Sjećam se, jednu večer dok je padao snijeg, pijani četnici su ih izveli ispred štale i gađali grudvama, a ova dvojica su bila na smrt uplašena, jer nikada prije nisu vidjeli snijeg. Kada se logor praznio dana 21.12.1991. naša dva prijatelja završila su sa mnom u ćeliji, u logoru u Sremskoj Mitrovici. Tamo su ih svakodnevno premlaćivali zajedno s nama i dijelili su sudbinu ostalih vukovarskih zarobljenika. U tom kratkom roku naučili su malo više engleskog i bilo je lakše pričati s njima, malo 'rukama i nogama', ali nekako smo se sporazumijevali. Početkom siječnja, u logor je došao međunarodni Crveni križ.

Bile su to dvije Francuskinje i srpski prevoditelj. Kad su se zatvorila vrata ćelije zamolili smo gospođe da bez srpskog prevoditelja odemo do toaleta, kako bi im nešto rekli o ovoj dvojici nesretnika. Tamo smo im ispričali tko su njih dvojica, što su, od kud su i kako su dospjeli ovdje. One su u nevjerici plakale i sve zapisivale. Čuvari su kroz špijunku na vratima vidjeli što smo napravili i nakon njihovog odlaska batinama smo platili svoj postupak. Petnaest dana nakon toga došli su predstavnici ambasade Šri Lanke i konačno spasili tu dvojicu nesretnika iz četničkih ruku".

Strava kućnog broja 33: 'Htjela sam odustati, a onda sam vidjela vjenčani prsten mog Buce'

Nakon Pankovićevog prisjećanja, javili su se i drugi, nekadašnji logoraši, prisjetivši se dvojice nesretnika. Jedan od njih je rekao: "Zenge naše… I pjevat su naučili… I oni su krvarili jadni za Hrvatsku, više puta su spasili ostale od batinanja...". Panković je nastavio: "Kroz priču ta dva mala crnca, vidi se još jednom sav jad i oguljenost tih spodoba. Ovo je moje sjećanje na naša dva prijatelja iz Šri Lanke, no znam samo njihova imena, jer su im prezimena bila sačuvaj Bože za zapamtiti. Nažalost, nitko od nas ne zna gdje su danas i jesu li uopće živi…".