Kako definirati Hrvatski kulturni identitet?

Moram priznati da mi se jako sviđa kako je Anja Šovagović-Despot posložila svoj Odbor za kulturu. U Odboru vlada neobično ozračje tolerancije i međusobnog uvažavanja, a simpatično je kako  je duh kritičnosti veoma poželjna pojava. Ne čudi, kada se ima na umu tko je sve angažiran u Odboru za kulturu. Tu su, osim moje malenkosti, ugledni kazališni redatelj Zlatko Sviben, filmski redatelj Dejan Šorak, glazbenici Goran Končar i Pero Glavinić, sjajni glumac Darko Janeš, poznati antropolog Jakov Radovčić, te ekipa iz Matice Hrvatske (Igor Zidić, Zorislav Lukić, Dorotea Milas). Da u HDZ-ovu Odboru za kulturu vlada dobra atmosfera, uvjerio se i Karamarko ostavši dvostruko duže u druženju s Anjinom ekipom nego što je prvotno planirao.

Krucijalno pitanje koje se provlačilo kroz raspravu na sjednici Odbora za kulturu bilo je kako definirati hrvatski kulturni identitet. Problem je svake definicije da u svome određivanju supstancijalnoga sadržaja ograničava i ispušta neke od važnih i značajnih segmenata. Uzmemo li, primjerice, čuvenu Aristotelovu definiciju da je čovjek razumno biće (zoon logon echon, animal rationale), razvidno je da puno značajnih obilježja čovjeka nije sadržano u toj definiciji, kao, primjerice, čovjekove emocije, njegova kreativnost i produktivnost, sposobnost rada i smijeha. Slično je i s pokušajem definiranja hrvatskog kulturnog identiteta. Igor Zidić je u svom izlaganju naglasio kako se često osobe koje su se pozivale na hrvatski kulturni identitet stigmatiziralo kao “ognjištare”, pri čemu je metafora ognjišta poveznica s autorom istoimenoga romana “Ognjište”, što implicira daljnje povezivanje sa svjetonazorom artikuliranim u navedenom romanu. Zbog toga je naglašeno kako  nacionalni i kulturni identitet ne podrazumijeva samo glorificiranje vlastite prošlosti, nego također i njezinu kritičku valorizaciju, kao i sposobnost distanciranja od nekih segmenata nacionalne povijesti. Otvorenost prema budućnosti bitna je odrednica svakog poimanja kulture. Metaforu “ognjištara” lansirao je bivši Tuđmanov savjetnik Slaven Letica, inače kandidat pravaša za predsjednika države prije desetak godina.

Ako pokušamo deskriptivno odrediti temeljne značajke hrvatskog kulturnog identiteta, onda svakako treba razlikovati tri njegova konstitutivna segmenta: mediteranski, srednjoeuropski i balkanski (jugoslavenski).

Ima li se u vidu činjenica da pripadamo nacijama kod kojih se nije značajnije afirmiralo prosvjetiteljstvo, dobra je strana da se u našim krajevima osjetio jak utjecaj talijanskog humanizma i renesanse, poglavito u gradovima na obali Jadrana, od Istre do Dubrovnika. U kontekstu promicanja ideja novovjekovnog humanizma dolazi i do afirmacije hrvatskog književnog jezika kod Marka Marulića. Može se s punim pravom reći da je prosječno obrazovan Hrvat kada danas pokušava čitati Marulića u sličnoj situaciji kao prosječan Nijemac kada čita Lutherov prijevod Biblije, a znamo da se Luthera smatra ocem njemačkog književnog jezika. Marulićiva “Judita” objavljena je 1521. godine, dok je Lutherov prijevod Novoga zavjeta objavljen dvije godine kasnije. Hrvatska književnost sa svojim predstavnicima poput Petra Zoranića, Marina Držića, Petra Hektorovića odražava prepoznatljiv stil mediteranskog humanizma i renesanse. Slično se može reći i za arhitekturu na mediteranskim prostorima. Dok Eufrazijeva bazilika (6. st.)  i Sveti Donat u Zadru (9. st.) svjedoče  još o vremenima  bizantskog razdoblja, trogirska katedrala sv. Lovre koja je građena više od  tri stoljeća (dovršena 1589.) te šibenska katedrala sv. Jakova (15. i 16. st.) artikuliraju prepoznatljivost dalmatinskog renesansnoga štiha. Posebno su zanimljive crkve koje su građene kao utvrde u borbi protiv Turaka, poput primjerice u Vrbovskoj na Hvaru.

Srednjoeuropski kulturni identitet se osjeti gotovo na svakom koraku u kontinentalnoj Hrvatskoj, od arhitekture, književnosti, glazbe pa do kulinarskih umijeća. Glavni  su trgovi prepoznatljivi po srednjoeuropskom kulturnom štihu. Vodeći hrvatski arhitekti i urbanisti, Milan Lenuci, Hermann Bollé, Friedrich von Schmidt, Viktor Kovačić, Vjekoslav Bastl, Hugo Ehrlich, Egon Steinmann, obrazovani su  u Gracu i Beču, njihovo stvaralaštvo nadahnuto je idejama bečke moderne arhitekture. Najpoznatiji skladatelji hrvatske  klasične glazbe, Vatroslav Lisinski (Ignatius Fuchs), Ivan pl. Zajc, Ferdo Livadić, Blagoje Bersa, Dora Pejačević, Franjo Krežma, Rudolf Matz, Boris Papandopulo komponirali su svoja djela pod utjecajem srednjoeuropskog kulturnoga kruga. Srednjoeuropski duh zamjećuje se kod većine hrvatskih književnika iz razdoblja moderne. Milan Begović je vješto integrirao u svoja djela temeljne ideje bečke moderne i Freudove psihoanalize. Slično se može reći i za bečkoga studenta Vladimira Vidrića, koji je svoju poeziju pisao pod impresijom bečkoga ekspresionizma. Duh dekadentnosti bečkoga “Fin de siècle” vidljiv je kod  Janka Polića Kamova i Miroslava Krleže. Njihov je opus neobjašnjiv bez konteksta austrijskoga duha ekspresionizma  što je razvidno u Krležinim novelama, dramama i romanima između dva rata.

Jugoslavenstvo kao treći segment hrvatske kulture ima primarno balkanski štih koji se artikulirao i u kulturnim pokretima, organizacijama i manifestacijama. Sjetimo se samo Strossmayerove Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti", Trumbićeva “Jugoslavenskog odbora” koji su razvijali ideje da su Južni Slaveni jedan narod, a koji su u komunističkoj Jugoslaviji dobili novu odrednicu o “bratstvu i jedinstvu narodā”. Razumljivo je da je sedamdesetak godina postojanja jugoslavenske države i hrvatska kultura bila određena državnim kontekstom, ali je ipak uspjela sačuvati svoj prepoznatljiv identitet.

Nakon osamostaljenja Hrvatske stječe se dojam da se pod utjecajem anglo-američke pop kulture u međuvremenu etablirao i četvrti segment hrvatskog kulturnog identiteta. Šund romani, trivijalizacija medijske scene, pornografija te poplava anglizama u hrvatskom jeziku neosporne su značajke hrvatske kulture nakon osamostaljenja, nastale, između ostaloga, kao rezultat globalističkoga trenda u politici.

Kako će izgledati hrvatski kulturni identitet nakon ulaska naše države u Europsku uniju, ovisit će primarno o politici Ministarstva kulture. Uzme li se u obzir da Europska unija u pogledu koncepta kulturne politike zagovara i promiče kulturni pluralizam različitosti, to će otvoriti mogućnost Hrvatskoj kao novoj članici EU-a da uspješno prezentira  europskoj javnosti najznačajnije segmente hrvatske kulture. Da bi se tako nešto i ostvarilo, potrebno je definirati ono što bi predstavljalo mainstream hrvatske kulture što, na žalost, do sada nije bio slučaj u djelovanju hrvatskog Ministarstva kulture.