Kako je Damir Vanđelić postao važniji od obnove nakon potresa za koju je zadužen?

Baniju/Banovinu mjesec dana nakon velikog praska potresa kako se i očekivalo, svi polako zaboravljaju, a Zagreba se nitko  nije ni sjetio osim u kontekstu potpirivanja sukoba postavljanjem pitanja – bi li država uopće trebala sufinancirati obnavljanje skupih nekretnina u centru grada. 

Sve su to ozbiljni izazovi, ozbiljne teme, porušene javne institucije, načete škole, razoreni domovi, nesigurne ulice i vrlo, vrlo neizvjesni izvori javnog novca iz kojih bi pomoć za obnovu privatnim vlasnicima trebala stići.

Kompleksne procedure u kojima treba popuniti oko tonu formulara, značajan dio novca koji privatni vlasnici za obnovu moraju prikupiti sami i neizvjesnost na strani države, zapravo svima kojima su nekretnine oštećene u potresu, poručuje da im je bolje da se snađu sami.

Sve su te teme pretrčane, tuge ljudi i njihove nevolje brzo su ispričane, no isto su tako brzo valjda postale silno nezanimljive i prokleto ponavljajuće, zar ne? Još jedna obitelj bez doma? Ah, ništa novo. Još jedna obitelj koja se probija kroz šumu papirologije kako bi ostvarila pravo na državnu pomoć pri obnovi? Ah, to je stoti isti primjer.

Uskoro će se napuniti godina dana od velikog zagrebačkog potresa, a Zagreb je u međuvremenu osjetio štetu i od nedavnog petrinjskog potresa. Država je osnovala Fond za obnovu koji još uvijek nema ni kompletan kadar ni siguran novac ali evo ima privremenog ravnatelja Damira Vanđelića koji je zbog političkih okolnosti postao izgleda važniji i od obnove same.

Čudnovati slučaj Damira Vanđelića koji je nakon dugogodišnje karijere u privatnom sektoru prema riječima premijera Andreja Plenkovića 'bio na tržištu' kada se tražilo nekoga da ustroji Fond za obnovu, možda je najbolji dokaz kako je politika u Hrvatskoj uvijek važnija od čovjeka.

''Čovjek'' u ovom slučaju predstavlja sve one ljude kojima su potresi nanijeli štetu. Važnije od njihovih priča postalo je hoće li Vanđelić sačuvati svoju poziciju u Fondu nakon što je odbio biti HDZ-ov kandidat za gradonačelnika Zagreba, ili će Andrej Plenković za ravnatelja izabrati nekog drugoga. Iako se o Damiru Vanđeliću dugo govorilo kao o čovjeku koji bi mogao biti kvalitetan protukandidat Milanu Bandiću za zagrebačkog gradonačelnika od trenutka kada je imenovan za privremenog ravnatelja Fonda za obnovu, njegova moguća kandidatura pala je u zamku jeftinog trika u kojem se čovjeka promovira kroz vođenje institucije koja bi trebala dijeliti novac da bi ga se ubrzo probalo prodati na izborima za gradonačelnika. 

Daleko od toga da jeftini trikovi nisu efikasni, dapače, na nazadnim tržištima samo jeftini trikovi se i isplate, no kada je Vanđelić već odustao od kandidature za gradonačelnika, odjednom je postala presudno važna njegova budućnost u Fondu. Toliko važna da se među udarnim vijestima dana na naslovnicama portala našla i ona o kadroviranju u Fondu. Plaće državnih birokrata u tom će fondu biti 20 posto veće nego u ministarstvima, ali će se zbog brzine zapošljavanja i ekipiranja u Fond povlačiti birokrati iz drugih institucija.

Fond bi mogao nabujati i do 90-ak zaposlenika, ali možemo biti mirni, u vijestima je posebno naglašeno da se zaposlenikom te važne institucije ne može postati bez psihološkog testiranja i preporuke psihologa. Možda takvim testovima među birokratima pokušavaju probrati pouzdano marljive, što bi svakako bilo pohvalno, ako je to uopće moguće, no sa smiješne strane te medalje možda bi bilo dobro potražiti – izdržljive.

Naime, javnost raspravlja o šefu Fonda, o kadroviranju u Fondu, o ustrojavanju Fonda, o odnosima Vanđelića kao privremenog ravnatelja Fonda s premijerom Plenkovićem. Reflektori gore, mikrofoni rade. Gotovo da možemo zamisliti obitelj iseljenu iz oštećenog stana kako navija da Plenković ne smijeni Vanđelića, dok njihovi također iseljeni, sada već bivši susjedi navijaju da ga smijeni, umjesto svi zajedno od obojice zahtijevaju da im se omogući brza i jednostavno dostupna pomoć za obnovu nakon potresa.

Da, tako je izokrenut naš svijet. Kažu da će obnova nakon potresa trajati deset godina. I to je malo. Mora trajati deset godina. Godinu dana dok svi shvate da je bio potres. Potom godinu dana da se ustroje nova birokratska tijela čiji stratezi vjerojatno već zamišljaju kako da im produlje život u vječnost. Potom najmanje godinu dana da ta novoosnovana tijela poprime karakteristike prosječne domaće birokracije, steknu političkog šefa i u svoje redove zaposle zaslužne. Tako prođu tri godine, a četvrta se izgubi po putu.

Do tada je nešto dokumentacije od tražitelja pomoći i odobreno pa u petoj godini pred neke nove lokalne izbore šef Fonda može prerezati crvenu vrpcu na ulazu prve obnovljene privatne zgrade. Tako to otprilike izgleda u našem svijetu ortačkog kapitalizma u kojem muka ljudi koji su u potresu ostali bez imovine nije dovoljno dobra muka, ako na njoj nije ostvarena maksimalna politička zarada. A ona se računa u izbornim pobjedama. Ili kompromisima.

U konačnici, sve je važnije od obnove same, jer za nju smo rekli da će trajati deset godina što u nas odmah znači da ne očekujemo baš nikakav pomak prvih sedam godina. Osim, naravno, u bujanju broja zaposlenih u Fondu i možda u traženju savršenog čovjeka da vodi nepostojeću obnovu ne smire li se strasti između premijera i nesuđenog mu kandidata za zagrebačkog gradonačelnika.

Po istom tom scenariju propadamo već desetljećima nadvisujući dnevnu politiku nad čovjeka i njegovu nevolju.