Kako biti antifašist ali na državni račun

Bad Godesberg je inače poznat po čuvenom političkom programu njemačkih socijaldemokrata koji je donesen na konvenciji stranke 1959.  godine što im je ubrzo omogućilo dolazak na vlast na državnoj razini. Njemački socijaldemokrati su se u Bad Godesbergu prvi put na inicijativu tadašnjeg berlinskoga gradonačelnika Willyja Brandta programski distancirali od marksističke ideologije  i postali moderna stranka koja promiče kapitalizam sa socijalnom odgovornošću. Umjesto radničke partije koja zagovara  revolucionarnu praksu, njemački socijaldemokrati su postali stranka poduzetnika i intelektualaca. Prihvatili su također članstvo u NATO-u kao jamstvo njemačke sigurnosti, a veliku važnost su pridavali financiranju kulture i obrazovanja. Jedna od najznačajnijih odluka koja je dobila simpatije javnosti bila je teza da socijalizam ne može nadomjestiti religiju.

Na svečanoj sam večeri iscrpno razgovarao o budućnosti socijaldemokratskih ideja u Europskoj uniji  s Andreasom Arndtom,  predsjednikom ljevičarskog Međunarodnog Hegelova društva (Internationale Hegel-Gesellschaft)  te Wolframom Hogrebeom, bivšim predsjednikom  “Njemačkog društva za filozofiju” (Deutsche Gesellschaft für Philosophie), jednim od najutjecajnijih  suvremenih njemačkih filozofa. Prijateljima iz Njemačke sam morao detaljno  objašnjavati da hrvatski socijaldemokrati svjetonazorski nemaju gotovo ništa zajedničkoga s njemačkim političkim kolegama, a da je razlika još očitija u političkoj praksi. Zajedničko im je zapravo jedino homonimnost naziva, a sve ostalo je nekako ostalo u dijametralnoj suprotnosti. Zašto? Hrvatski socijaldemokrati kao imovinski nasljednici bivše Komunističke partije i Saveza komunista u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj nikada se  nisu jasno distancirali od svoje totalitarne prošlosti.  Vezanost uz komunističkog zločinca Tita koju je nedavno izrijekom potvrdio premijer Zoran Milanović pokazuje da se još  zadugo nećemo riješiti postkomunističkoga balasta kulta (s)ličnosti koji se artikulira u nesposobnosti partije da se distancira od pristaše totalitarnoga socijalističkog režima.   Ako već nije provedena lustracija nakon uspostave demokracije u RH, onda bi bilo poželjno simbolički se distancirati u  političkom diskursu od lika i djela diktatora s Dedinja koji je iskorijenio višestranačje te bio i ostao rezolutni protivnik demokratskoga sustava.

Hrvatskim je socijaldemokratima, za razliku od njihovih   njemačkih kolega, nacionalna kultura i kulturna baština bila i ostala  zadnja rupa na svirali. To se vidjelo po tome što su Ministarstvo kulture prepustili ekstravagantnim  “narodnjacima” koji su kulturu tretirali kao sredstvo da  se domognu državnoga bankomata kako bi ostvarili poznato Marxovo načelo da iz društva svatko može uzimati  sukladno svojim potrebama, a pridonositi društvu sukladno svojim mogućnostima. Ministarska praksa  profesorice komparatistike s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Andree Zlatar Violić, samo je potvrdila da je bila najdosljedniji pristaša marksističkog svjetonazora u pogledu ostvarenja revolucionarne prakse prebacivanja sredstava iz državnoga proračuna u privatne džepove. Bankomat Vlade RH   zapravo ilustrira neobičnu ministarsku praksu po uzoru na onu iz socijalističke revolucionarne prakse. Državna riznica je omogućivala  kontroverznoj ministrici da izdašno financira časopise i izdavačku djelatnost vlastitoga poduzeća, a potom da napuni džepove svojim prijateljima i ideološkim istomišljenicima.  Upravljanje Ministarstvom kulture shvaćeno je kao antifašistička borba protiv suvremenih fašističkih “guja”  koje se pritajeno motaju po državnim institucijama kao neprolazni recidivi fašističke prošlosti.  Svi  koji su pri raspodjeli državnih sredstava ostali praznih ruku, dobili su jasnu poruku da nisu dio suvremenog antifašističkog pokreta koji se  revno bori protiv  neprolaznih  aveti prošlosti što se manifestiraju u novim formama demokratske tranzicije. Nedavno je, nakon što je predsjedica Kolinda Grabar Kitarović iz Predsjedničkih dvora  uklonila Titova «umjetnička» poprsja i darovala  oblišnjim provincijalnim muzejima, osnovana nova Antifašistička liga Republike Hrvatske sa svrhom da se zaštite  “tekovine antifašizma”. Ne bi bilo ništa neobično da “narodnjakinja”  Vesna Pusić nije tresnula iz državnog proračuna  bratu i ekipi u novoosnovanoj udruzi nekoliko stotina tisuća kuna. Neka se nađe za škampe,  jastoge i rashlađenu  vrbničku žlahtinu. Sve je to dio zahtijevne antifašističke djelatnosti.

Za razliku od hrvatskih socijaldemokrata i njihovih političkih trabanata koji se i danas donkihotovski bore protiv fašizma, njemački su socijaldemokrati bili predani borci protiv nacizma, a od 1945. su postali najveći protivnici totalitarne komunističke ideologije u bivšoj istočnoj Njemačkoj. Hoćemo li jednoga dana u Hrvatskoj dobiti socijaldemokratsku partiju po uzoru na njemački  SPD, u kojoj  politički protivnici i neistomišljenici neće biti tretirani kao pristaše opasnih  namjera?