Kada više ne budemo mogli pretakati iz šupljeg u prazno, za mirovine ćemo prodati Brač

Državni proračun im isplaćuje plaće kako bi se samoreklamirali dok im mandati traju, pritom uz jelo i pilo donose loše odluke i uhljebljuju podobne gdje mogu, što po javnom što po privatnom sektoru, a kad završe svoje uglavnom svima štetne karijere državni ih proračun nagradi povlaštenom mirovinom. Za radničke mirovine, zavapio je ministar Pavić, u narednih će 20 godina nedostajati 40 milijardi kuna. Taman onoliko koliko će državni proračun osloboditi trgovcima smanjenjem PDV-a za jedan postotni poen.

Prilično bahato mladi je mirovinski ministar svima odbrusio kako očekuje da mu netko predloži bolje rješenje od njegova. A njegovo je ucjena, ponuda koju je zapravo nemoguće odbiti. Tko bi normalan odbio dodatak na mirovinu od 27 posto u zamjenu za privatnu štednju iz drugog stupa ako to znači da će mu mirovina biti veća. Nitko normalan. Provede li se Pavićev plan u djelo, svi kojima je to isplativo će pohrliti uplatiti državi prosječno 300 tisuća kuna vlastitog novca u zamjenu za obećanje. Točno tako, svojom će ušteđevinom kupiti obećanje državnog proračuna da će imati dovoljno novca za dodatak na mirovinu od 27 posto idućih 20 ak godina. A hoće li, e to je vrlo upitno.

Mirovinski ministar je brzo dobio odgovor na svoj zahtjev da mu se predloži nešto bolje. Počelo je pobrojavanje svega na čemu može uštedjeti tako da ipak ima za dodatak na mirovine, a da ne mora uzimati štednju. Pa se tu našlo svašta, od smanjivanja državnog agencijskog aparata, preko teritorijanog preustroja, izdvajanja za Crkvu ili vojsku do smanjivanja povlaštenih mirovina. Onih koje se ne financiraju iz doprinosa nego iz poreza.

Prilično naivno, mogao bi pomisliti ministar. Mogao se i on toga dosjetiti, ali ako hoćeš biti ministar u bilo kojoj hrvatskoj vladi, prvo što moraš naučiti jest da nije tvoj posao osmišljavati politike koje bi bile korisne za građane. Tvoj je posao služiti državi. To konkretno znači da provodiš one politike koje efikasnije pune državni proračun o čijem ćeš pražnjenju ti kao ministar potom odlučivati na način da "potkupljuješ" građane kako bi oni potom glasali za tvoju opciju na idućim izborima. Ne može se smanjiti broj državnih agencija jer bi se time smanjio i broj šefovskih pozicija, a potražnja za foteljama je velika. Ne mogu se smanjiti izdavanja za Crkvu jer je veliki njezin dio lobistička parapolitička organizacija, a ta djelatnost nije besplatna. Ne može se smanjiti broj županija, gradova i općina jer je glad za pozicijama političke moći velika, ne mogu se rezati povlaštene mirovine jer svaki klijentelistički sustav mora uzgajati svoju kastu.

Mirovinska reforma s početka milenija, ono kada je uveden drugi stup i u njega preneseno pet posto doprinosa, nikad nije dovršena. Izdvajanja u drugi stup nisu se povećavala kako je bilo zamišljeno. Već je tada bilo jasno da budućnost nije svijetla kao što nikad nije kada se posao napravi napola.

I sada je cilj vlasti "kupiti" glasove skorašnjih umirovljenika dodatkom od 27 posto na mirovinu u zamjenu za njihovu štednju. A ta štednja će omogućiti Hrvatskoj da prikaže manji javni dug i brže se kvalificira za uvođenje eura. Generacije koje su trebale otići u mirovinu manje ovisne o odlukama državne vlasti vratit će se pod njezinu ovisnost. Kako će umirovljenika u budućnosti biti sve više, a radnika sve manje, upravo su umirovljenici glavna ciljana skupina birača o kojoj će skrbiti svi pretendenti na vlast. Ali ne tako da omoguće sustav u kojem će mirovine manje ovisiti o državnom proračunu nego upravo sustav u kojem će više ovisiti o njemu kako bi od izbora do izbora mogli bacati mrvicu po mrvicu mrkve u zamjenu za zadržavanje vlasti i krojenje naravno svojeg sustava povlaštenih.

A što mogu očekivati danas mladi radnici kojih je zbog iseljavanja i nedovoljnog nataliteta sve manje, a država im je poručila da će se povećati izdvajanja u drugi stup s pet na šest posto? Ništa. Prva djeca "rođena u Hrvatskoj", mladi ljudi koji ove godine slave 27. ili 28. rođendan generacija su o kojoj se s pozicije mirovinskog sustava uopće ne misli.

Oni znaju da će morati raditi više godina nego što ih sada imaju. Kalkulacija prema kojoj je mnogima isplativije otići raditi za plaću u neko razvijenije gospodarstvo prenosi se i na mirovinu – isplativije ju je zarađivati isto tako u nekom stabilnijem gospodarstvu s izvjesnijim projekcijama budućnosti iako nigdje u Europi po pitanju mirovina nisu sjajne.

Naime, od prosječne hrvatske plaće, koliko god ona rasla, sasvim je nemoguće pristojno živjeti, odgajati i obrazovati djecu, steći (ili unajmljivati) stan, pomoći roditeljima s malim mirovinama, a posebno to nije moguće u sustavu u kojem se zdravstvo raspada, pa i iz džepa sve više košta, školstvo financirano iz javnih izvora je takvo da se usput mora platiti neko obrazovanje što u stranim jezicima što u instrukcijama iz važnih predmeta, a mirovinski sustav je takav da bi od neto iznosa te prosječne plaće trebalo nešto i uštedjeti za stare dane. A od čega?

Možemo mi biti beskrajno ponosni na aktualne sportske uspjehe u nogometu, i trebali bi biti, možemo biti ponosni na veća ulaganja u vojsku u nesigurnim vremenima u kojima živimo (lijepo je vidjeti cure i dečke u uniformama), međutim kada država pusti da joj se meko tkivo raspada, a to su tri važna sustava koja počivaju na javnom financiranju – obrazovanje, zdravstvo i isplata mirovina i nema za te sustave nikakvo rješenje, a istovremeno nemilice troši novac na kratkotrajno kupovanje glasova nizom raznih povlastica tada je riječ o klizanju na kori od banane. A kad klizanju dođe kraj i pretakanje iz šupljeg u prazno postane zaista nemoguće, uvijek možemo za mirovine prodati Brač. Ili bolje Šoltu, rekli bi Dalmatinci.