Kad naši političari ne znaju što bi, pozivaju se na Franju Tuđmana

Predsjednici tih stranaka, moralne vertikale bez mrlja u biografiji, natjecali su se u brzini sankcioniranja neposlušnih. A svi bolje upućeni u zbivanja tjednima su znali iz kojih će stranaka nastati većina. Znali su to i njihovi šefovi. Većina njih. Pa oni su, izuzev Beljaka, većina s Markova trga. Dramolet za neupućene. Za ostale, uvreda zdravog razuma. A u isto vrijeme SDP-ovca Komadinu,smirenog i stabilnog opozicionara, spašava opozicija svojim glasom. Stižu pohvale. Sačuvana je stabilnost županije, politička korupcija se ne spominje. Koji dvostruki kriteriji... jer, u redu je pomagati SDP. Nikako da nam se ujednače političke kriteriji. Nije isto mjerilo za poštenje u Rijeci i Zagrebu... pravo preddemokratsko razdoblje... još uvijek.

O (ne)kulturi u sabornici više se ne isplati govoriti. Jedino, nije više za igrati se s "gore ne može", jer je očigledno da itekako može... samo je nebo granica. Pa čak i kad su duboko ozbiljne teme na dnevnom redu. Položaj Hrvata  u BiH, naša Ustavom propisana obveza, sigurnosno i nacionalno pitanje - i tu su stranke toliko teških riječi izrekle i bez jedinstvenog stava. Kao da nemamo Ustav. I kako da se to iščita u BiH?Hrvati, čiji je položaj svakim danom sve teži, bit će sigurni da služe samo za političko potkusurivanje, a oni jači će s našim nejedinstvom biti zadovoljni. Lakši smo plijen.

Tuđmanov spomenik na samom ulazu u središte glavnog nam grada po običaju je izazvao polemike. Možda nije najrealističniji prikaz fizičkog izgleda prvog hrvatskog predsjednika, ali je veliki spomenik posttuđmanovskom vremenu. Onom vremenu u kojem smo prošli tranziciju svijesti od potreba provođenja tzv. detuđmanizacije pa do toga da danas raspravljamo zašto hrvatski predsjednik konačno nema dostojan spomenik kojim bi svi bili zadovoljni.

Govorimo o vremenu koje je počelo govorima kako je kraj Tuđmanove ere  navodno spasio Hrvatsku, do danas kad se većina ozbiljnih političkih aktera poziva na političku ostavštinu prvog hrvatskog predsjednika. Sjetimo se samo sada ponovno probuđenog Zorana Milanovića, kojem je vlast gotovo pala u krilo nakon teškog pada HDZ-a i sudskih procesa... Predsjednika  Republike i svog stranačkog druga nije ozbiljno doživljavao i vladao je ležernim stilom. Mnogi su mislili da je on elementarna nepogoda u politici... ali onda je došao Davor Bernardić... A na Pantovčak današnja predsjednica. Zoki, razumijevajući procese i pokušavajući spasiti vlastitu karijeru, mijenja stil. Maše zastavicama, drži govore s puno domoljublja i novu zračnu luku naziva baš po prvom hrvatskom predsjedniku. Na njegovu žalost, prekasno. Ni šator u Savskoj mu više nije bio mrzak. Veliki retorički zaokret! 

Dakle, put od rasprava treba li uopće Tudmanu podići spomenik ili mu samo pobrojiti grijehe do polemika jesu li spomenici koje podižemo dostojni velikana nije bio tako dug.

S pristojnim odmakom danas mozemo analizirati vrijeme i uvjete u kojima je Tuđman donosio određene političke odluke. Sve više shvaćamo kako je u zadanim političkim okolnostima vodio dobru politiku. To saznanje nam je vrijedno  kako bismo naučili pravilno prosuđivati o onima koji danas donose političke odluke. Često je Tuđman znao naglasiti kako bi bilo lakše donositi odluke kad Hrvatska ne bi bila dio međunarodne zajednice i da baš o tome moramo voditi računa. Članstvo u europsko-atlanskim integracijama bio je temelj njegove politike. Ostvarili smo je? Teško da je naše članstvo u EU potpuno izvan Schengenske zone. Kad se bude odlučivalo je li Hrvatska zrela za ulazak u Schengenski prostor, hoće li presudna biti riječ Mađarske ili možda Njemačke, država koje imaju oprečan stav o Marakeškom sporazumu? I u vrijeme Tuđmana su mnogi tvrdili da nam ne trebaju ni EU ni NATO. Sad ih nema, ili gotovo nema.Politika je posao za ozbiljne... I kad ne znaju sto će, pozivaju se na Tuđmana.