NISU ZABORAVLJENI

Kad kažeš 'ratnik', on je to bio. U svakom smislu. Priča o Rudolfu Vukoviću - Senzenu

"Svaki narod će opstati ako ima ljude koji će dati život za njega", napisao je Damir Markuš u predgovoru svojoj knjizi '58' HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca. Rudolf Vuković - Senzen bio je jedan od njih.

02.09.2022. u 22:57
Ispiši članak

Rudolf Vuković rodio se dana 18. studenog 1961. godine u Zagrebu kao najstariji od troje djece Barbare rođ. Hunić i Rudolfa Vukovića. S drugom djecom iz Starog Brestja pohađao je tada jedinu osnovnu školu u Sesvetama, OŠ Marijan Badel, danas OŠ Sesvete, a oni koji su ga poznavali u djetinjstvu, prisjetit će se dječaka koji je od rane mladosti sjajno igrao nogomet, pa je po tadašnjem popularnom nogometašu zagrebačkog Dinama, Ivici Senzenu, dobio nadimak – Senzen, što će postati sinonim za jednog od vukovarskih heroja iz Domovinskog rata.  
Također, reći će i da je "njihov" Senzen jako lijepo crtao i odlično svirao gitaru te da je bio iznimno društven i popularan. U bivšoj državi Rudolf Vuković odslužit će vojni rok u mornarici, na otoku Lastovu, a godine 1989. rodit će mu se sin Valentino, njegovo jedino dijete.

Kada je postalo jasno kako je ratni sukob neizbježan, Rudolf Vuković, koji je već bio član HSP-a, nakon što je s prijateljima i susjedima držao tzv. straže po mjesnim zajednicama, želeći aktivnije pomoći obrani Domovine, prijavljuje se u ratni stožer HOS-a u Starčevićevom domu u Zagrebu. U rujnu 1991. godine sudjeluje u osvajanju vojarne JNA u Borongaju, gdje suborcima već tada upada u oči po svom hrabrom, ali hladnokrvnom držanju te ubrzo, s ostalim dragovoljcima HOS-a, odlazi na vukovarsko ratište.  

Rudolf Vuković - Senzen i Josip Abel, obojica pripadnici HOS-a

Krvava vukovarska jesen…

U knjizi '58' HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca Damira Markuša ostat će zabilježeno: "Dolazeći u Vukovar, 27. rujna 1991. godine, nitko od nas nije ni slutio da ulazimo u ratni pakao, koji sve jačim napadima JNA poprima apokaliptične razmjere. Bila je to krvava jesen za cijelu Hrvatsku, a mi smo upravo ulazili u grad čija će žrtva omogućiti stvaranje krvavog temelja hrvatskoj neovisnosti…"

O Rudolfu Vukoviću Markuš će posebno istaknuti: "Fajter iz Sesveta. Ulijevao je samopoštovanje samom pojavom. Neprijatelj ga je također dobro upoznao. Nosio je pumpericu i bio iznimno snalažljiv u bliskoj borbi. Bilo je vrlo sigurno ratovati uz njega, jer je uvijek znao naći najbolje rješenje u problematičnoj situaciji. U tim nadrealnim mjesecima on je odudarao, djelovao je mirno, staloženo, kao da uopće nije rat, kao da je na odmoru. U jednoj od akcija Senzen je reagirao tako munjevito, da mi do dana današnjeg nije jasno kako je uspio tako se snaći. Odbili smo napad, krenuli za njima da 'počistimo' što je ostalo ili se 'izgubilo'. A ta su čišćenja bila prepuna neizvjesnosti, svašta se u njima znalo događati. Taj put, četnik ili je zaostao ili se nije snašao, ali ostao je u jednoj od prostorija kuće. Prošao sam hodnik, na brzinu pogledavši lijevo-desno, ali nisam primijetio ništa opasno, sve dok nisam začuo poznati zvuk pumperice. Smrznuo sam se u prvi mah, ne znajući što se događa. Rudolf nije prošao hodnikom kao ja, skužio je da nekog ima u prostoriji, napunio ga sačmom i viknuo mi da idemo dalje. Meni je trebalo ipak nešto vremena da se pokrenem, jer spasio mi je život. Tek kad je akcija završila, shvatio sam kako sam bio blizu smrti…"

Više je puta ranjen, ali uvijek se vraćao…

Igor Široki, te ratne jeseni gotovo dječak, jedan od najmlađih pripadnika HOS-a, prisjetit će se Rudolfa Vukovića: "I da želim, ne bih ga mogao zaboraviti. Bio je poseban, osebujan, kao da ga sad vidim u kožnoj jakni s resama, sa šeširom na glavi i puškom pumpericom u rukama. Pod okom imao je istetoviranu suzu, što u ono vrijeme nije bilo uobičajeno i nosio je plavu traku oko glave. Senzen je pripadao malom broju ljudi koji su više puta ranjavani i uvijek su se ponovo i ponovo vraćali na prvu crtu. Zapravo, on otamo nije ni odlazio, nakon svakog ranjavanja, povukao bi se u jednu kućicu nešto niže od našeg položaja i čim bi vidio da ne mora otići u bolnicu, ponovo bi došao… Sve do tog, posljednjeg ranjavanja… Nevjerojatan lik, nevjerojatan, doista… Hladnokrvan, kao da nije imao emocija… A način na koji je uskakao kroz prozore, kako je ratovao, mislio sam da tako nešto ima samo na filmu… I danas imam njegov vojnički prsluk koji mi je nakon jednog ranjavanja dao, kao da je znao da on neće izaći u njemu… Čuvam ga… Govoriti o Senzenu, a uz njega ne spomenuti Samoborca i Ivana Brdara, bilo bi suludo, njih su trojica non-stop bili zajedno, a vrsni, vrsni ratnici. Često sam pomislio, da se slaže najbolji vod na svijetu, njih bi trojica sigurno bili unutra…"

Bio je ratnik, u svakom smislu…

A Nikica Burić – Samoborac posebnim riječima opisat će Rudolfa: "Ratnik. Baš kad za nekog kažeš 'ratnik', Senzen je to bio. Nenametljiv, malo je govorio, ali izdvajao se u svakom smislu, nisi ga mogao ne primijetiti. Nešto stariji od drugih momaka, iskusniji, odmah sam ocijenio da je mangup. Staložen, mrtav-hladan, najhladnokrvniji kad je bilo najgore, inteligentan. Možda ga je i bilo strah, ali to nije pokazivao… Iako sam ih upoznao tek u Vukovaru, Ivan Brdar, Senzen i ja bili smo nerazdvojni. Posebni su to bili 'igrači', znao si da te neće iznevjeriti, nije bilo šanse da te ostave ili se povuku. Brdar i ja smo planirali akcije, a Senzen bi se samo stvorio, bili smo uigrani kao da smo godinu dana zajedno bili na obuci. Tog 12. listopada, u večernjim satima, u blizini raskrižja Preradovićeve i Duge ulice, Ivan Brdar, Željko Herceg – Đero i ja, išli smo u akciju, no u jednom trenutku smo otkriveni i iznenada su zapucali na nas. Ja sam bio u sredini, čudno, nije me ništa pogodilo, no Brdar je ranjen smrtno, izdahnuo mi je na rukama… U tom ludilu nisam znao da je među suborcima koji su nam prihrlili u pomoć i Senzen ranjen, čuo sam to tek nakon dva sata kad sam se vratio iz bolnice gdje smo odnijeli Brdara… Takve je ratnike bilo teško nadoknaditi… Posljednji put vidio sam ga u bolnici nekoliko dana prije pada grada… Pamtim još onaj njegov isti, hladnokrvni osmijeh…"

 Sin Rudolfa Vukovića, Valentino Vuković i njegov sin Rudolf koji je ime dobio po djedu, otkrivaju spomenik

Telegram je bio nada…

Nakon sloma obrane grada i ulaska JNA i četnika u vukovarsku ratnu bolnicu Rudolf Vuković - Senzen zarobljen je i s ostalim ranjenim braniteljima i civilima deportiran na stratište Ovčara, gdje su nemilosrdno likvidirani. 
Njegova sedam godina mlađa sestra Ljiljana Vuković ispričat će: "Dana 6. studenoga primili smo telegram... Kojim nam je putem stigao, ne znam, ali u njemu je pisalo: 'Pozdravlja Vas Rudolf'… To je bila jedina vijest, jedini glas o njemu, ali i nada… Nakon sloma obrane grada čuli smo da je bio ranjen, da je u bolnici, nadali smo se i dalje… Raspitivali smo se, pisali Crvenom križu, odlazili na razmjene… Otac je tada još bio živ, preuzeo je to sve na sebe, bio je aktivan u različitim udrugama preko kojih su i drugi ljudi tražili svoje najmilije… A onda, nakon sedam godina, na vratima su nam se pojavili neki ljudi… Pozvali su nas na Zavod za sudsku medicine na Šalati… Mama je već prije bila dala krv za DNA i rekli su nam da je 99 posto pouzdana identifikacija… Pokazali su nam fotografije, ali na njima su bile samo kosti… Sjećam se u čemu je moj brat otišao, u čemu sam ga ja posljednji put vidjela, no tko zna u čemu je odveden na stratište… Pokopali smo ga 11. studenoga 1998. godine na groblju Markovo polje u Sesvetama… Moga Bracu, tako sam ga zvala…"

Nakon što je kao ranjenik zarobljen u vukovarskoj bolnici, Rudolf Vuković - Senzen, otac, sin i brat, pogubljen je dva dana nakon svoga 30. rođendana. Njegov sin Valentino imao je tada samo dvije godine, a oca pamti po priči obitelji i njegovih prijatelja i suboraca: "Kad čujem stihove –

'… Otiš'o je pijetli kad se bude
Kao da u šetnju nekud kreće
Otiš'o je s mirisima jutra
Dal' je znao da se vratit neće..'

sve se u meni pokrene, lomi… Danas moj sin nosi njegovo ime… Rudolf…"

                                              Senzen, nismo te zaboravili!

*** Ovaj članak je nastao u sklopu projekta portala Direktno ''Heroji Domovinskog rata'', s ciljem predstavljanja pripadnika Hrvatske vojske i Ministarstva unutarnjih poslova, koji su se istaknuli junačkim djelima u obrani Republike Hrvatske tijekom Domovinskog rata i nerijetko položili i svoje živote za hrvatsku slobodu i nezavisnost. Cilj projekta je očuvanje sjećanja i vrijednosti Domovinskog rata, odnosno trajno podsjećanje na važnost borbe za hrvatsku nezavisnost te nastojanje da Domovinski rat i istaknute bitke i pojedinci ne da padnu u povijesni zaborav. 

Komentari

VAŽNO Ako ne vidite komentare ne znači da smo ih zabranili ili ukinuli. Zahvaljujući pravilima Europske unije o privatnosti podataka treba napraviti sljedeće: 1. Logirati se na Facebook u ovom browseru i omogućiti korištenje kolačića (cookies). Logirati se možete ovdje: https://www.facebook.com/ 2. Uključiti third party cookies u svom browseru. Ako koristite Chrome to možete učiniti na chrome://settings/cookies. Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.