Junckerovo otvaranje prostora novom optimizmu

Mandat na čelu Europske komisije vrhunac je dugačke Junckerove karijere u vrhu izvršne vlasti, a očito je da mu je cilj da u povijesti ne ostane zapamćen samo po tome što se za njegova mandata smanjio broj članica EU. Naime, od njegova početka bilo je jasno da je proces proširenja, nakon pristupanja Hrvatske, u zastoju, a Brexit je postao neumitna činjenica.

Još do pred koji mjesec, međutim, europska perspektiva činila se vrlo mutnom i ne previše obećavajućom. Strepilo se od parlamentarnih izbora u Francuskoj, iako su svi koji poznaju francuski izborni sustav, ali i tamošnju nacionalnu političku kulturu, očekivali ovakav ishod - dramatičan poraz protueuropskih snaga i jačanje političkog centra. I strepnje o jačanju protusistemskih snaga u Njemačkoj pokazale su se promašenima. Nakon prijetnje valom populizma, Europa je ponovno demokratski konsolidirana i spremna za razmatranje novog kruga čvršćeg povezivanja.

Iako se činilo da bi koncept „Europe više brzina“, koji je kao jedan od ponuđenih razvojnih scenarija dobio naviše potpore, mogao biti restriktivno tumačen i da bi to moglo dovesti do asimetričnih odnosa u Uniji i dramatičnog gubitka značenja malih, rubnih, siromašnih država, Juncker je svojim govorom preokrenuo ovu prijeteću sliku, koja je najgore posljedice mogla imati upravo za Hrvatsku.

Koncept u kojem države, koje žele više Europe i pripremljene su za to, mogu jačati svoje povezivanje, ali ne tako da bi isključivale marginu i stvarale države i građane drugog reda, ima otvorena vrata, ali u Junckerovoj slici Europe nema opasnosti od toga da bi dio Unije ostao izvan schengenskih granica ili izvan Monetarne unije.

Za Hrvatsku je silno važno da se schengenska vrata i vrata Monetarne unije ne zatvaraju, nego da ostaje na snazi njena pristupna obveza da se pripremi za članstvo u obje unije. Junckerov naglasak da Bugarska i Rumunjska moraju postati članice Schengenskog sustava što prije, a Hrvatska kad za to ispuni uvjete, ali po mogućnosti tijekom ovog mandata Europskog parlamenta, dakle, do proljeća 2019. godine, bila je njegova dodatna potpora Hrvatskoj u trenutku kad se činilo da je njena europska pozicija oslabljena.

Naime, neposredno prije Junckerova govora Slovenija je blokirala hrvatsko pristupanje OECD-u, toj blokadi se pridružila i Mađarska, a Slovenija je jasno definirala da će se njena blokada Hrvatske odnositi i na pristupanje Schengenskoj i Euro zoni. Stvorio se dojam kako je Europska komisija čvrsto na strani Slovenije, kad je riječ o „primjeni arbitražne presude“ o razgraničenju Hrvatske i Slovenije, a Slovenija je jedinu poveznicu pitanja razgraničenja, onu koja se tiče definiranja ribolovnih zona, iskoristila za napad na Hrvatsku, kao državu koja navodno ne poštuje načelo vladavine prava.

Junckerov euro-optimizam, koji se, kad je riječ o Hrvatskoj, prije svega odnosi na otvorena vrata za pristupanje Schengenskoj i Euro zoni, nakon ispunjavanja definiranih uvjeta, uvjerljiviji je kad istovremeno zagovara odlučivanje apsolutnom većinom u europskim institucijama i napuštanje apsolutiziranja načela konsenzusa.

Oduvijek smo znali da su odnosi u Euro i Schengenskoj zoni u daleko većoj mjeri „asimetrični“ nego u nekim drugim aspektima odlučivanja unutar EU i da velike zemlje, motori integracije, poput Njemačke i Francuske, unutar ovih unija imaju čvršću riječ.

Hrvatski euro-optimizam, pak, budi činjenica da je hrvatski premijer odmah idući dan nakon motivacijskoga eurooptimističnog govora predsjednika Europske komisije, sazvao predstavnike parlamentarnih stranaka na razgovor o krizi u odnosima sa Slovenijom nakon objave odluke ad hoc arbitražnog sudišta, u procesu iz kojeg se Hrvatska povukla zbog toga što ga je slovenska strana „kontaminirala“.

Premijer Plenković izvrsno je iskoristio „okno mogućnosti“ što ga je otvorio Juncker, optimističnom porukom Hrvatskoj i jasnom definicijom kako se Europska komisija ne želi miješati u bilateralni problem dviju država. Sve do sastanka u četvrtak, neposredno prije kojeg je u javnost iscurio premijerov pregovarački koncept o diobi, odnosno formiranju zajedničke ribolovne zone na području s obje strane crte razgraničenja u zaljevu, koju je definiralo sudište.

Plenkoviću je jasno da je ribolovna politika jedini aspekt bilateralnog razgraničenja Hrvatske i Slovenije koji se tiče europskog prava. Jasno mu je i to da je upravo vezano uz razgraničenje u zaljevu došlo do ključne kontaminacije procesa, pa da je zato to i jedini dio odluke koji je protivan hrvatskim interesima, a Slovenija je insistirala isključivo na provođenju ovog dijela arbitražne odluke.

Bez Plenkovićeve inicijative, dijalog Zagreba i Ljubljane bio bi vjerojatno dugoročno blokiran, a Slovenija bi nastojala svu krivicu za njegov prekid prebaciti na hrvatsku stranu. Ovako, Hrvatska diktira tempo razgovora, a slovenski premijer Miro Cerar nema manevarskog prostora odbiti ponudu „zagrebačke runde“ razgovora.

U ovakvim uvjetima, nadalje, Hrvatska može početi postavljati pitanja poput onoga o tome do kada će slovenska vojska ustrajati na nedvojbeno hrvatskom teritoriju kod Svete Gere ili do kada će Slovenija imati Pomorski zakonik, koji se može tumačiti kao teritorijalna pretenzija prema Hrvatskoj, jer su njime proglašeni epikontinentalni pojas i ekonomska zona, na što Slovenija, kao teritorijalno prikraćena država bez kontakta s otvorenim morem, nema pravo.

Pomalo je komično da upravo sada Slovenija pokreće proces protiv Europske komisije zbog delegiranog akta kojim je istarskim vinarima, pod reguliranim uvjetima, dopušteno korištenje nazivom Teran za svoje vino iz tog grožđa, unatoč slovenskoj zaštiti imena Teran za vino dobiveno iz grožđa refošk na slovenskom Krasu.

Pametnom diplomatskom strategijom, koju su provodili i istarski vinari, i vinski eksperti, i europarlamentarci, i diplomacija, Hrvatska je u „slučaju Teran“ pokazala europske kapacitete i postigla kompromis s Europskom komisijom, koji nikome ne šteti. Dapače, Hrvatska nudi nastavak suradnje u prekograničnoj zaštiti Terana i u hrvatskoj, i u slovenskoj, i u talijanskoj Istri.

Jedan od onih koji su planirali graditi svoju političku poziciju „borca za južnu granicu“, kako se to često naziva u Sloveniji, šef je njihovih socijaldemokrata Dejan Židan, trenutni ministar poljoprivrede, koji sebe u idućem mandatu, međutim, vidi u premijerskoj fotelji. Ista je stvar i s Karlom Erjavcem, koji sebe također nastoji prikazati kao „beskompromisnog borca“ za „provođenje arbitražne odluke“.

Premijer Cerar i njegov stranački kolega, predsjednik Skupštine, Milan Brglez, inače profesor međunarodnih odnosa i međunarodnog prava, skloni su pregovorima i kompromisnim rješenjima. Hrvatska je ponudila mudar kompromis, a premijer pokazao i da razumije europske odnose, i da zna što je najosjetljivije u traganju za modelom, koji bi ili definirao granicu, ili omogućio za obje strane prihvatljivo „zamrzavanje“ problema.

Jedino što još ne znamo odgovor je na pitanje ima li premijer Cerar u predizborno vrijeme snage potisnuti radikale, koji nude prijeka rješenja, i započeti ozbiljan dijalog ili ne.

Bolje bi bilo da ima, ali ako nema, to znači da će teret odgovornosti za otvoreni problem prijeći s hrvatskih na slovenska leđa.

Polako pak postaje jasno da „uvjetovanja“, kojima bi se Hrvatsku potiskivalo iz Schengenske i Euro zone, više nisu oruđa koja bi bilo moguće primjenjivati, kao što se to moglo u vrijeme hrvatskog pristupanja EU.