Jugoslavenski komunisti i dalje bi branili sporazum s nacističkom Njemačkom da nije bilo napada na SSSR

Jedan od vodećih intelektualaca u redovima jugoslavenskih komunista i u kasnijem razdoblju član Agitpropa, hrvatski književnik August Cesarec, javno je pozdravio sporazum Ribbentrop-Molotov. Dva dana kasnije on u dnevniku naslućuje da postoji tajni, "možda samo prećutan i najvjerojatnije prećutan – sporazum o diobi Poljske…". Ali kod njega to ne izaziva nikakve moralne dvojbe, jer "radi se o tome, da imamo povjerenja u strateški talenat Staljina".

Tzv. "antifašisti"

Cesarec je svjestan da je situacija zbunjujuća ("godinama si mrzio jedno, iznenada ispada drukčije"), ali je za nj, kao za svakoga pravoga komunista, važan samo SSSR i svjetska komunistička revolucija. Podjela Poljske između Trećeg Reicha i SSSR-a za Cesarca nije imperijalistički čin. Naprotiv, on 2. rujna 1939., dan nakon njemačkog napada na Poljsku, sluteći da postoji njemačko-sovjetski sporazum o diobi te zemlje, u dnevniku ističe kako "treba željeti" poraz Poljske, jer će to u daljnjem slijedu događaja pripomoći "prodiranju revolucije u Evropu".

Predstavlja li Biden tek igračku u rukama tzv. duboke države?

Sporazum Trećeg Reicha i SSSR-a bio je bez mnogo protivljenja prihvaćen u redovima jugoslavenskih komunista, istih onih koji će se kasnije kiti "antifašističkim" pridjevima. Nakon što je došlo do sloma komunističke Jugoslavije, relikti i ideološki sljednici komunističkih struktura nastavit će jahati na valu "antifašističke" agende. Dakako, pritom je svakom ozbiljnom čovjeku jasno da bi u slučaju da nije došlo do napada na SSSR jugoslavenski komunisti – "antifašisti" nastavili i dalje braniti sporazum SSSR-a s nacističkom Njemačkom.

Dan sjećanja redovito se obilježava svake godine i u Hrvatskoj. No to sjećanje teško se može povezati s iskrenom osudom komunističkih zločina. Bivši komunisti nakon devedesete su se transformirali u prvoborce "europskih vrijednosti" i edukatore novih "demokratskih" fraza i narativa. Iskrena osuda komunističkih zločina njih ne zanima jer su mnogi svoje sinekure i stekli na temelju veza s bivšim sustavom.

FOTO: Pixabay

Perverzne inverzije

O tome kakav je odnos prema totalitarnim režimima u Hrvatskoj ponajbolje svjedoči odnos prema pokojnim javnim osobama. Iako je Ivica Račan svoju karijeru izgradio nakon sloma Hrvatskog proljeća, nakon Karađorđeva kad se tražila velika pravovjernost u obračunu s "hrvatskim nacionalizmom", njega se, perverzne li inverzije, u tzv. mainstream medijima proglašava ocem hrvatske demokracije. Nekoliko dana nakon obljetnice njegove smrti o Gojku Šušku razglaba se kao o opskurnom tipu i mračnjaku za kojeg se ne mogu dogovoriti je li bio udbaš ili ustaša.

Jugo-relikti rigaju mržnju na sam spomen hrvatskog jezika

Ovoga kolovoza napustila su nas dvojica uznika u komunističkim kazamatima. Riječ je o Đuri Perici i Dinku Jonjiću. Dok su u prvome ipak izvijestili i tzv. mainstream mediji (ipak se radilo o saborskom zastupniku), o Dinku Jonjiću nije izvijestio gotovo nitko. A trebao bi s obzirom na to da se nije radilo samo o odvjetniku, nego i čovjeku koji je zbog ideje samostalne hrvatske države robijao pet godina na Golom otoku. Svoja sjećanja na uzničke dane opisao je u knjizi "Goli na Golom otoku: Od imotske gimnazije do Golog otoka".

Nitko im se nije ispričao

Ljudima kao što su Jonjić i Perica ne samo da se nitko nikada u samostalnoj Hrvatskoj nije ispričao, ne samo da su morali gledati kako bivši kadrovi i dalje drmaju polugama političke i ekonomske moći, nego se takve ljude, koji bi trebali predstavljati uzor domoljublja i idealizma novim naraštajima, nastoji izbrisati iz kolektivne memorije.

To je jasan pokazatelj da kod nas i  dalje vrijede dvostruki kriteriji i da nelustriranom Hrvatskom i dalje vladaju demoni zločinačkih vremena.