Jugo teror na Božić

Šetam tako s djecom na Badnjak po centru Zagreba i u najvećoj gužvi, u srcu Bogovićeve, točno usred najvećeg meteža tamošnjih kafića, vidim kako se odjednom rastvara prostor i razliježe se glazba srpskih truba Dragačeva! Ne razabirem u toj gužvi što točno sviraju, ali čujem ljude oko mene koji se zgražaju riječima „jel ti čuješ što oni sviraju?!“. Dakle, dobro ste čuli: srpski trubači iz Dragačeva usred Zagreba! Kada? Ravno na Badnjak!

Stotinu metara dalje ista scena! I pitat ću ono što se nitko ne usudi pitati: kako je moguće da na Badnjak u srcu Hrvatske i u srcu Zagreba najglasnija glazba bude glazba srpskih trublji, srpskih koračnica, srpskih narodnih pjesama i srpskih običaja? Kojih nikada, ni za najcrnjeg komunizma u istom tom Zagrebu i u istoj toj Bogovićevoj nije bilo? Tko ih je pozvao, kome srce vapi za trubačima iz Dragačeva, kome oni trebaju baš na Badnjak? I postoji li argument koji će me razuvjeriti da ova Badnja slika centra Zagreba nije podmetnuta, nametnuta, osmišljena kao gola provokacija, izrugivanje i provociranje prvog reda? Ja ne mislim da je zagorskim tamburašima na Pravoslavni Božić mjesto na Terazijama jer to nije dio njihove kulture, njihove glazbe, njihovih običaja. I onaj tko bi poslao dva zagorska tamburaška sastava na Terazije na Pravoslavni Božić bi dakako bio provokator.

Zašto je tako nešto moguće u Zagrebu? Trubači iz Dragačeva ni na koji način nikada nisu niti ikada hoće korenspodirati s hrvatskom glazbenom kulturom, napose na Badnjak i to iz milijun razloga. Ne zato jer je to niže vrijedna glazba, najmanje zato jer je izvode Romi (čija glazba zna biti sjajna!) nego zato jer je netko kao dio političke provokacije i političkog rata protiv Hrvatske poslao, naručio, dovezao i u sam centar grada istresao dva benda koji su svojom galamom baš na Badnjak davali glavni glazbeni ton u centru hrvatske metropole, na jedan od najsvetijih dana u godini za 86 posto stanovnika ove države. Srpske cajke usred Zagreba na Badnji dan! Ima li slađe provokacije za četnike s druge strane Dunava i njihove pritajene simpatizere ovdje?

Isti dan u centralnoj političkoj emisiji na državnoj televiziji Aleksandar Stanković ugostio je dramskog umjetnika, inače sjajnog glumca, književnika i pjesnika Enesa Kiševića. Žurim reći da nema nikakve dvojbe da je tom sjajnom umjetniku mjesto u najboljim terminima državne televizije, ali Badnjak, ako ga poštujete kao autor i urednik emisije, odnosno ako poštujete pretpostavljenu volju i afinitete 86 posto deklariranih katolika u ovoj zemlji traži, doslovno vapi za nekim drugim temama, pa onda i sugovornicima. Zašto ste zapravo zabranili pretežitom dijelu publike neki sjajan intervju, s nekim od vrsnih katoličkih intelektualaca kada je to bio jedini normalan, prirodan, ljudski i profesionalan odabir? Ima li nešto prirodnije od toga da na Badnjak, dakle jedan od najsvečanijih dana za 86 posto mogućih gledatelja, u studio pozovete nekog katoličkog intelektualca, svećenika, teologa?

Jer to je državna televizija, to je televizija za koju 86 posto katolika plaća pretplatu. Smiju li bar na svoje najsvetije dane imati program primjeren njihovom svjetonazoru i intimnom interesu? Ne, glasi odgovor s HTV-a! Nismo mi tu zbog vas, nego smo tu da vas preodgajamo! Od toga da je Domovinski rat bio građanski rat, do toga da ne morate na Badnjak provesti sat vremena u razgovoru s nekim sjajnim katoličkim intelektualcem, svećenikom ili teologom! Nećete na Badnjak imati na državnoj televiziji program primjeren činjenici da bi doslovno 90 posto deklariranih kršćana pogledalo i poslušalo neki intervju primjeren tom danu, nego imate gledati razgovor koji s Badnjim danom nema apsolutno nikakve veze! Baš to što želite, baš to što je primjereno istini i u skladu s činjenicom da ovdje živi 86 posto deklariranih katolika, a baš to - ne može!

I kad ste nakon početnog šoka iz Bogovićeve ulice bacili oko na HTV, a onda na isti taj Badnjak uzeli u ruke centralni mainstream medij u ruke, a to je navodno Jutarnji list, tamo ste mogli vidjeti ekstazu ljevičarskog terorizma planiranog za ovaj Božić. Najprije je na sam Badnjak Miljenko Jergović preko cijele stranice pljunuo u lice 86,28 posto stanovnika zemlje koji su se deklarirali kao katolički vjernici tako da bih drugi put zamolio gospodina Hanžekovića da uz slične tekstove ubuduće dijeli i maramice (na njima slobodno može stajati „maramica za brisanje pljuvačke nakon pročitanih tekstova“, subotom molimo tri komada!) da si ljudi mogu obrisati lice od pljuvačke nakon što u ruke uzmu navodno centralni mainstream medij u Republici Hrvatskoj.

Jergović je 86 posto stanovnika ove zemlje počastio tezama s kojima se on potpuno slaže, primjerice, „križ se ne voli i ne može se voljeti“, kako mu je „križ, onaj na kojem nema raspetog čovjeka, nego je sveden na spravu za mučenje ili tek na znak, izazivao nelagodu, jezu, strah...“, potom će o Isusovom rođenju i činjenici da „Josip nije ostavio Mariju“ dodati „da ju je on ostavio, Isus bi se rodio kao kopile....zato je možda ispravno o Isusu govoriti i misliti kao o kopiletu... svijetu je on bio to, samo je Mariji i Josipu bio sin...“.

Dakle, Isus je za svijet bio kopile?! Pa tu uvredu su čak i komunisti zabranili Goranu Bregoviću u jednoj pjesmi 80-tih! I tako psovka do psovke, pljuvačka po licu do pljuvačke, pa cokulom u rebra.... Nepregledni red mahnitih uvreda za svakog vjernika ravno na Badnji dan! Ima li u ovoj zemlji ljudi koji još imaju obraz i koji su kadri podići glas protiv ovakvih neviđenih svinjarija? Jer, naravno da nikog u ovoj zemlji ne zanima što Jergović kao deklarirani bezbožnik misli i zbog čega je alergičan na križ, postavlja se pitanje kako je moguće da ovakve monstruozne nakaznosti mogu biti tiskane na sam Badnjak i to tobože u srcu mainstream medija?

Kako jedna takva medijska kompanija može na svojim rubovima držati sjajnog Ivicu Šolu, a za spektakularni Badnji broj odabrati ovakve salve uvreda Miljenka Jergovića?

Drugi dan će pak, u svečanom božićnom trobroju Jurica Pavičić napisati iskreni tekst o tome kako je proslava Božića u komunizmu zapravo bila zabranjena i kako se slavilo više-manje ilegalno, ali njemu je sve to bilo nekako simpatično. Ja sam pak u takvom „slavljenju“ tih godina oduvijek vidio sve samo ne simpatičnost: tjeskobu, poniženost, povrijeđenost, nasilje, ideološki sadizam, staljiistički ulazak u tuđe mozgove, divljaštvo i barbarizam prvoga reda! Osim toga po provincijama ste i osamdesetih plaćali danak čak i takvom ilegalnom slavljenju, tako da osobno znam primjer gdje je sredinom tog desetljeća (to su te liberalne godine!) jedan diplomirani pravnik tražio posao da bi bio odbijen eksplicitnom tezom da „je redovito viđen na ponoćkama“.

Taj je detalj prevladao! Unatoč svemu tome Pavičić uspoređujući današnji i ondašnji Božić zaključuje u prilog komunističke strahovlade: “meni se takav više sviđao“! Tu mozak staje i svaka rasprava prestaje. Jer on ne skriva istinu, donekle je prikriva, on priznaje kako je bilo, on samo ne može protiv sebe! Jer to je isto kao da napišete da priznajete da je Hitler bio zločinac i da je činio ovakve ili onakve zločine i da nije bilo lako ni jednostavno pod takvim režimom, ali između „ovog“ i „onog“ razdoblja ja ipak biram „ono“.

Za tu bolest jugoslavenstva zapravo nema lijeka, a nema niti prostora za polemički sud jer je čovjek priznao i zabranu i muku i podvale i pritiske, ali unatoč tome na kraju kliče da mu se u odnosu na ovo danas i takav teror više sviđa! U Jugoslaviji je dakle čak i zabranjeni Božić bio „bolji“ od današnjeg dobrodošlog i dopuštenog slavljenja! Gdje je kraj perverziji i patološkoj mržnji prema svemu što su donijele devedesete?