Jugo-relikti rigaju mržnju na sam spomen hrvatskog jezika

Ova je teza potpuno znanstveno neutemeljena. Novoštokavština je, naime, uvedena u hrvatski jezik nekoliko desetljeća ranije nego u srpski. Gajeva "Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja" (1830.) i njezina primjena u "Danici" (1835.) prethode primjeni Vukove reforme i njezinu manifestu "Rat za srpski jezik i pravopis" (1847.) Đure Daničića. No Vukove teze ni ne traže znanstvenu utemeljenost. One su ideološko pogonsko gorivo velikosrpske ideologije.

Srce identiteta svake nacije

Ako jezik heideggerovski definiramo kao "kuću bitka", posve je jasno zašto su velikosrpski pokušaji asimilacije i pokoravanja hrvatskog naroda uvijek išli putem jezika. Po "njemu si sve što jesi", pjevao je davno Petar Preradović. U "Zapisu popa Martinca" o bitki na Krbavskom polju jezik se izjednačava s narodom. Pokušaji germanizacije i mađarizacije u hrvatskim zemljama redovito su išli na jezičnom planu baš kao i kasniji pokušaji srbizacije. Jezik predstavlja srce identiteta svake nacije.

Nakon hrvatskog osamostaljenja napadi na hrvatski jezik ne staju. Na stranu pritom srpska politika. Srbija je suverena država koja samostalno određuje svoju politiku pa bila ona maliciozna kakva jest. Veći problemi po hrvatski jezik dolaze iz same Hrvatske. Jugofilna kasta, prežitak propale jugoslavenske ideologije, ni danas se ne miri s postojanjem hrvatskog jezika. I danas radije oni govore o 2zajedničkom jeziku". To je rezultiralo tzv. Deklaracijom o zajedničkom jeziku 2017. godine. U Deklaraciji se tvrdi da se u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori i BiH govori isti jezik.

Deklaracija je doživjela osudu svih relevantnih hrvatskih jezikoslovaca, no zanimljivo je da su neki od potpisnika toga dokumenta posljednjih godina napredovali do čelnika jezikoslovnih katedri. Zagovarati nepostojeći "zajednički jezik" očito predstavlja komparativnu prednost u jezikoslovnim krugovima.

Jasno je pritom da se iza ideje o "zajedničkom jeziku" ne krije samo jugonostalgija, nego i vrlo jasni geopolitički planovi za budućnost. Ideja "Jugosfere" i dalje je u mnogim glavama u Hrvatskoj. Pritom ta ideja korespondira s velikosrpskim napadima na hrvatski jezik. Jesu li jugani samo "korisne budale" ili dolazi kakvo mazivo s istoka, to bi valjalo istražiti.

Napadi na Zakon o hrvatskom jeziku

Prijedlog Zakona o hrvatskom jeziku posljednjih je dana na udaru upravo ovih juganskih krugova. Zakon je po njima nepotreban i služi samo za "uhljebljivanje lektora". Svrha je zakona, kako se navodi u obrazloženju prijedloga, zaštita identiteta hrvatskog naroda kroz jezik, "jer jezik je materijalno, odnosno nematerijalno dobro i zaista ima obilježje identiteta i obilježava pripadnost nekog naroda".

Iz Vlade je poručeno da "Zakon nije jezična policija, ne propisuje jezičnu normu, ne sadrži prekršajne odredbe, nema kazni i nije represivan". No to ne sprječava jugofilne krugove da straše ljude jezičnom žandermerijom. Hrvatskom društvu pisaca najveći problem – zamislite vi to - predstavlja to što bi se na temelju Zakona mogli uklanjati srbizmi iz hrvatskog jezika. Kakav crimen!

Kao što snaha u Šumi Striborovoj pokaže zmijski jezik kad vidi svračiće, tako i jugo-relikti rigaju mržnju na sam spomen hrvatskog jezika i njegove zaštite. Odnos prema jeziku predstavlja detektor koji jasno pokazuje namjere svih sudionika javne rasprave. Na jeziku se lome koplja i pokazuje tko je tko.

Sam Zakon ne propisuje sankcije (lex imperfecta) što će otvoriti prostor da najamnici "zajedničkog jezika" i dalje krše pravila. No i takav prijedlog jugofilima jako smeta. Sve što na bilo koji način afirmira hrvatsku kulturu i identitet njima je sporno i to treba, kako to poručuju iz jugofilnog društava pisaca, hitno zaustaviti. Na njihovu nesreću Zakon će biti donesen, a ako zajedničari pronađu državu u kojoj se govori "zajednički jezik" neka nas izvole izvijestiti o tome velikom geografskom otkriću.