Josipovićeva nova pravednost kao 'Mein ZAMP'

Ivo Josipović je tijekom svoga predsjedničkog mandata počivao na udobnim lovorikama prorežimskih medija čiji su vlasnici imali jedinstven privilegij u svijetu da ne moraju državi plaćati poreze. Umjesto poreza, kompromitirani bivši gazda EPH Ninoslav Pavić i njemu slični moćnici masno su plaćali novinare dodvorice i ulizice koji su stvarali mit o najpopularnijem, najpravednijem i najeduciranijem Predsjedniku države. Pogled na sramotno visoke mjesečne plaće novinara u medijskim zgarištima mogula Ninoslava Pavića, koje su se kretale od 71 684,00 (Miljenko Jergović) do 139 802,00 kunića (Davor Butković, zamjenik glavnog urednika Jutarnjeg lista), najbolji je pokazatelj društvene anomalije u državi gdje Josipović predstavlja oličenje pravednosti, paradigmu morala i finih uglađenih manira. Nakon smjene vlasti u Jutarnjem listu možemo s njemačkim nobelovcem E. M. Remarqueom samo ponoviti “Na Zapadu ništa nova”. Drugim riječima rečeno, zapadno od Balkana isto kao i na Balkanu.

Nakon što su se izjalovila očekivanja o Josipovićevu trijumfu u prvom krugu, javio se svojim komentarom Davor Butković, najplaćeniji među privilegiranim novinarima, napisavši kako bi “Josipovićeva pobjeda bila iznimno važna za Hrvatsku, jer bi zaustavila HDZ-ov povratak naše zemlje u devedesete godine.” Lažni mit o devedesetim godinama Tuđmanove ere kao opskurnom i korumpiranom razdoblju hrvatske povijesti trebao bi angažirati mlade birače, koji tada još nisu bili rođeni, da glasuju protiv HDZ-ove kandidatkinje kako bi se na Pantovčaku moglo nastaviti s destrukcijom državne supstancijalnosti.
Nije mi jasno što je to bilo loše devedesetih godina u Hrvatskoj, odnosno u čemu je danas situacija bolja nego što je bila u ono vrijeme? U Tuđmanovo smo vrijeme još bili zemlja s ponosom, svjesni svoje državne supstancijalnosti. Riječ je, dakle, o neobičnim vremenima kada je hrvatski ministar obrane Gojko Šušak igrao tenis sa svojim američkim kolegom Williamom J. Perryjem, a mediji su tamburali o međunarodnoj izolaciji države.

Nije na odmet podsjetiti da smo nakon Tuđmanove smrti u prosincu 1999. još uvijek bili većinski vlasnici najznačajnijih gospodarskih resursa, banaka i telekomunikacijskih sustava. Međunarodni dug Hrvatske bio je manji od deset milijarda dolara, uz napomenu da je polovica tog iznosa bio dio sukcesijskoga duga bivše Jugoslavije. Danas je inozemni državni veći od 53 milijarde eura, odnosno preko 60 milijarda dolara. Dakle, političari koji su kao predsjednici države (Stipe Mesić, Ivo Josipović) i predsjednici Vlade (Ivica Račan, Ivo Sanader i Zoran Milanović) provodili sustavnu detuđmanizaciju Hrvatske, ponašali su se kao pijani milijarderi. Državu su praktički u kratkom vremenu doveli na rub bankrota, povećavši državni dug u petnaest godina za sedmerostruko. U vrijeme Tuđmanove vladavine oporbene novine (Jutarnji list, Feral Tribune, Globus i Nacional) prodavale su se u nakladi od stotinjak tisuća primjeraka. Danas je u hrvatskim medijima zavladao famozni “Gleichschaltung”, nema više oporbenih medija, svi pjevaju hvalospjeve predsjedniku države, pušu u isti rog medijskog jednoumlja. Da paradoks bude veći, u vrijeme najveće recesije i rekordnog broja nezaposlenih prema dubioznim anketama najnepopularniji političar u državi još uvijek je šef oporbe Tomislav Karamarko.

Znakovito je u svemu da predsjednik Josipović sada svojim biračima umjesto socijalističke pravednosti nudi nedefinirani, apstraktni «Pravi put» koji je artikuliran jedino kroz zahtjev za promjenu Ustava. Pogoršanjem gospodarske krize intenzivirali bi se i glasovi da Josipović dobije predsjedničke ovlasti iz Tuđmanovih vremena. Znakovito je da Josipovića zdušno podržava u njegovim zahtjevima za ustavnim promjenama i jet-ministrica Vesna Pusić koja je prije petnaestak godina bila glavni galamdžija da se smanje ovlasti Predsjednika države. Zgubidan i neradnik Mesić takav je prijedlog velikodušno pozdravio da bi mogao s građanima neometano ispijati kavice i pričati o stanju u regiji.

Uzme li se u obzir da je predsjednik Josipović dva mjeseca prije izbora imao podršku preko 80 posto hrvatskih građana, a da je na izborima dobio dvostruko manje glasova, jasno je da se moramo zamisliti nad suptilnom medijskom indoktrinacijom građana. U pravilu bi čovjek trebao biti veoma zabrinut za razvoj demokracije kada predsjednik države na rubu bankrota ima navodnu popularnost po uzoru na brojke iz afričkih i arapskih vilajeta, odnosno iz carstva Vladimira Putina. T. W. Adorno je dobro primijetio da se ne trebamo više bojati povratka fašista s fašističkom maskom, nego pritajenih fašista koji su vješto navukli maske finih demokrata. Mene, primjerice, strašno zabrinjava propaganda da na izborima ovaj vikend mora pobijediti Josipović, jer će se u protivnom vratiti “ustaški režim” iz Tuđmanova vremena kako je prikazan u patološkim dramama Olivera Frljića. A takve drame u Hrvatskom narodnom kazalištu, da podsjetimo, financira ministrica kulture, jedna od vodećih Josipovićevih marioneta u Vladi koja je, a propos, s 30 tisuća kunića džeparca sufinancirala Josipovićevu kampanju.

Sve to samo potvrđuje da su se u Hrvatskoj u proteklih pet godina ključne političke stvari odvijale po načelu “Mein ZAMP”. Afera “Mein ZAMP” zapravo je potvrda da živimo u državi gdje se zakoni šalju u saborsku proceduru sa svrhom da se zaštite i promiču osobni interesi. Na zadnjoj sjednici Sabora 1. listopada 2003. godine pod SDP-ovom vlašću, saborski zastupnik Ivo Josipović je pod maskom usklađivanja hrvatskog zakonodavstva sa zakonodavstvom EU-a po hitnom postupku progurao “Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima” (NN 167/2003). Zakon je donesen s ciljem da određenoj skupini, prije svega glazbenicima, omogući financijsku dobit. Godinu dana kasnije udruga ZAMP je na misteriozan način uplatila iznos od 16,7 milijuna kuna tvrtki Emporion, na koju je prenijela ovlasti poslovnoga zastupanja. Tvrtka Emporion u vlasništvu je Marka Vojkovića, prijatelja predsjednika Josipovića. Prije dvije godine jedan je portal otkrio aferu o “korupcijskom skandalu” predsjednika Josipovića, no mediji su uskoro utihnuli kao jaganjci u trileru američkoga redatelja Jonathana Demmea. USKOK naravno nije pokrenuo nikakvu istragu jer ih u pravilu pokreće po potrebi vlastodržaca s Pantovčaka. Glavni kritičar Predsjednikove «nove pravednosti» od prije dvije godine, Krešimir Macan, danas vodi Predsjednikovu kampanju. Isplativije je dobro zaraditi, nego kao konzistentni kritičar ostati praznoga džepa.

Mene osobno najviše iritira kada nam se Predsjednik u svojim dosadnim govorima obraća izrazima “građanke i građani”. Moram priznati da smo u Hrvatskoj još daleko od statusa građanina u Hegelovom smislu riječi. Intencija političke vrhuške nije stvarati slobodne i samosvjesne građane s osjećajem moralne odgovornosti, nego poslušnike i kmetove. Metafora Novokmeta na
HRT-u može pri tome poslužiti kao dobra paradigma kako se u Hrvatskoj stvaraju ovisni kmetovi koje treba uvjeriti da svrha ZAMP-a nije punjenje predsjednkova džepa, nego pokretanje gospodarstva. To je neosporno jamstvo da smo izabrali «Pravi put». Ergo, trebamo još više režimskih novinara koji će puhati u isti rog kako bismo shvatili da Josipović mora pobijediti na predsjedničkim izborima kako bi se ispunilo političko načelo “Mein ZAMP”.

P. S.
Kada je slavni njemačko-američki klasični filolog Friedrich Solmsen objavio 1978. godine čuveni članak “The Fishes of Lesbos and Their Alleged Significance for the Development of Aristotle.” (“Ribe s Lezba i njihovo navodno značenje za razvoj Aristotela”), čitatelji su, pročitavši tekst, ostali dobrano razočarani. A fora je zapravo bila u naslovu.