Josipović tražio ustaške zmije, a Rusi preko Pejnovića ulazili u Hrvatsku!

"Ruska državna banka" u gospodarstvu, to djeluje kao tenk na bojišnici! Ali, kome se to objašnjavalo: Josipoviću koji je posve operiran od nacionalnih relacija i čvrsto vjeruje u djetinjastu priču da je tržište najbolji i zapravo jedini regulator i da tu politika nema što tražiti i Milanović koji je o svojoj nacionalnoj odgovornosti sve rekao kada je stavio Gorana Radmana na čelo hrvatske državne televizije.

Da ne bi bilo zabune: one predstave sa Srbijom glede izbjeglica gdje je Milanović glumatao velikog Hrvata, bile su, dakako, gola predstava uoči izbora. Dakle, čelnicima nacionalne vlasti skrenuta je pozornost na činjenicu da ruske banke i to nota bene ruske državne banke, ulaze u najveću hrvatsku kompaniju i da je bilo mrvice nacionalne odgovornosti netko bi tih dana barem pozvao Todorića na kavu. I pojasnio mu da on što god mislio o sebi ipak nije drugo ime za Hrvatsku te mu objasnio da ako njegova firma bankrotira, može se dogoditi da će ruske države banke postati vlasnici pola Slavonije! I objasniti mu da u ovom trenutku neopisivog srpsko-ruskog bratstva to donosi potencijalno zastrašujuće posljedice za elementarne hrvatske nacionalne interese.

Ali, tko bi mu to mogao reći? Tko je na vlasti u tim kategorijama uopće promišljao? Koga su u tadašnjoj vlasti te nacionalne relacije uopće zanimale? Josipovića? Pa taj i dan danas vidi samo ustaške zmije!

Vesnu Pusić - kako da njoj bilo kakvu vrstu odizonosti prema Srbiji spomenete, kada je žena plakala što zajedno s nama Srbija nije ušla u Uniju?

Milanoviću - taj vječiti politički dječarac, bio je mješavina nacionalno potpuno nepismenog i za nacionalne relacije potpuno nezainteresiranog tipa! Uostalom, to je čovjek koji za državu koja je vodio mislio da je - slučajna država! Osim toga i on obožava bajke o tržištu koje sve samo regulira i država se tu nema što miješati!

Osim što su, dakle, ušle preko Todorića kao kroz švicarski sir, jer je neutaživa glad tog halapljivca prelazila sve okvire, Rusi su ušli još snažnije preko DUUDI-a, jer ih je tamo čekao čovjek koji je u Moskvi proveo svoje ključne godine – šef DUUDI-a bio je, naime, Mladen Pejnović. Nakon briljantne karijere u komunističkoj Jugoslaviji, Pejnović 1991. odlazi nigdje drugdje negoli u Moskvu gdje kao predstavnik Astre djeluje do 1995. Potom od 1995. do 1997. sjedi u predstavništvu jednog telekoma u Moskvi da bi iza toga otišao u Vladivostok kao predsjednik nadzornih odbora šest GSM kompanija Sibira i Dalekog Istoka, gdje je bio do 2001. godine. Na tim i sličnim mjestima boravi do 2007. godine. Onda stiže u Zagreb gdje za koju godinu postaje direktor Gradske plinare u Zagrebu i evo ga 2012. na mjestu čelnika ureda za upravljanje kompletnom hrvatskom državnom imovinom. Da će čovjek sa takvom biografijom biti, u najmanju ruku, lobist ruskih interesa i investitora bilo je kristalno jasno pa se tako i dogodilo da su Rusi u nekoliko godina Pejnovićevog mandata uložili više u Hrvatsku, negoli za desetljeće ranije.

Dakako, nema ništa lošega u ruskim investicijama u Hrvatsku, zaboga, dio smo otvorenog tržišta, ali kod Todorića se ne radi o ruskim privatnim bankama, nego o državnom kapitalu. Državni kapital kod Putina je drugo ime za gospodarske topove i tenkove. Tko sad može jamčiti da u slučaju da ključne Todorićeve firme u Slavoniji pripadnu u ostavinskoj raspravi Rusima, oni neće u, nota bene, ispražnjenu Slavoniju naseliti desetak, dvadeset tisuća Srba kao novu radnu snagu? Tko može jamčiti da Rusima tako nešto neće pasti na pamet? Tko može jamčiti da u ostavinskoj raspravi Vupik neće pripasti ruskim državnim bankama, a s njima i poljoprivredna dobra u, oko i na Ovčari? I tko može jamčiti u ovo doba renesansne ljubavi Beograda i Moskve da oni Slavoniju neće izručiti Srbiji kao svom lokalnom poslovođi?

Dakako, ovo može djelovati kao teorija zavjere, dakako, ovo može djelovati kao pretjerivanje, ali nedvojbeno je moguć takav scenarij. Moguć je jer u ključnom trenutku kada je trebalo voditi računa o ovim relacijama niste imali jednu jedinu osobu u državi s kojom ste mogli u ovim kategorijama razgovarati.

I tako se još jednom ponovila stara kletva: jer ne razumiju nacionalne intereese, jer do nacionalne države baš ništa ne drže, jer su posve operirani od tih relacija, svaki put kada hrvatski ljevičari stignu na vlast tresu se temelji hrvatske države. Nekada namjerno, nekada slučajno, nekada iz neznanja, nekada zbog nedostatka nacionalnih političkih emocija, ali redovito stoga jer njima nacionalni interesi doista ne predstavljaju ništa.

Žurim reći da su za ovakvu situaciju krive doslovne sve hrvatske Vlade, HDZ-ove ništa manje od SDP-ovih, jer su se natjecale u tome tko će više i bolje pogodovati Todoriću. Ništa manja nije krivica HNB-a koji je odavno trebao upozoriti vlasti pa i Todorića da je krenuo na put na kojem nema povratka, a da je kao taoce ponio kompletnu državu. Dopustiti, dapače poticati ga da kupuje sve i svašta, posve poništiti sve moguće relacije tržišne utakmice pa dati prodavaču i proizvođaču u jednoj osobi da onda još širi svoje carstvo i napreduje reketarenjem svih koji mu se nađu na putu, to je od Agrokora stvorilo monstruma koji je tako velik i tako širok da je zapravo zapasao kompletnu državu.

No, na tom ringišpilu je postojao trenutak prije četiri, pet godina kada je prilikom njegovih aranžmana s Putinovim državnim bankama netko morao reći: sada bi bilo dosta. Iz sadašnje perspektive bila je to fatalna greška jednog političkog adolescenta i jednog profesionalnog lovca fiksiranog i fokusiranog na samo jednu vrstu zmija koje ovdje odavno ne obitavaju.